Home » Jelena Backović: Kod nas se ljudi smještaju u kutije

Jelena Backović: Kod nas se ljudi smještaju u kutije

autor: Play Team
0 komentara

Jelena Backović za sebe voli reći da je volonter s najdužim volonterskim iskustvom. Živi u Sarajevu i preko 20 godina je aktivistica u pokretu osoba s invaliditetom. Diplomirala je medije i komunikacije. Sada je u invalidskoj penziji, koju je ostvarila radeći u Udruženju građana “Nešto više”. Volontira kao saradnica na projektnim aktivnostima u “Bosnian Doctors for Disabled”. Jelena je korisnica kolica. S njom smo razgovarali o njenom viđenju položaja osoba s invaliditetom.

Za početak ovog razgovora, recite nam koja je Vaša veza s Organizacijom amputiraca UDAS i projektom Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana?

Bila sam polaznica edukacija, a i držala sam neke edukacije. U sklopu projekta Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana, pokrenuli smo grupe podrške. Zajedno s UDAS-om provodim online peer support, koji je od velikog značenja za sve osobe s invaliditetom, a s posebnim naglaskom na žene s invaliditetom. Od marta 2020. smo održali preko 80 peer support sastanaka. Ovi sastanci su nam, između ostalog, pomogli da lakše prebrodimo cjelodnevni boravak u kući za vrijeme pandemije.

Koji su, po Vama, najveći izazovi na koje nailaze žene s invaliditetom?

Mentalitet. Ljudi na Balkanu prvo primjete šta je na toj osobi drugačije, a tek onda vide ono što ona zaista jeste. U Evropi to uopće nije tako. Moje prvo putovanje izvan granica Balkana je bilo u Rim. Doživjela sam kulturni šok. Ljudi nisu obraćali pažnju na moja kolica. Kolica vide isto koliko i naočale. Nažalost, kod nas se ljudi stavljaju u kutije. Imamo kutiju za osobe s invaliditetom, pa nacionalne kutije, pa spolne kutije, itd. Mnogi ne razumiju da svaku osobu čini gomila dijelova, koji skupa stvaraju njen identitet.

 

Možete li nam ispričati situaciju koja će ilustrovati ovo o čemu govorite?

Bilo ih je mnogo, ali neke su mi se posebno urezale u pamćenje. Kolegica i ja smo išle na poslovni sastanak. Lijepo se obukle, nasmijane i pune samopouzdanja prolazimo ulicom. Žena na ulici sjedi i prosi. Pogleda u nas i kaže: Kakva šteta, jadna majko. Znalo mi se dešavati i kada me poznanici pitaju gdje sam pošla, a ja kažem na posao, dobijem komentar: Ah, bitno je da se nečim zanimaš. Samo bih u nevjerici pogledala, pa to je posao od kojeg živim! Ostala iskustva koja ću navesti su vezana za posjete ljekarima. Kao mlada djevojka sam otišla na ginekološki pregled. Doktorica me pogledala i zaključila: Imate zavaljenu maternicu, ali svakako nećete rađati. Tako nepromišljen pristup osobe medicinske struke me zaledio. I nije izolovan slučaj. Nedavno sam išla oftamologu. Kada me vidjela, doktorica se prepala i stalno ponavljala: Joj, zašto mi niste rekli da ste u kolicima? Na kraju, od te uznemirenosti, nije mi mogla ni dati pravu dijagnozu, već me uputila na dodatnu provjeru vida. To što sam u kolicima bi trebalo biti potpuno svejedno za pregled vida.

Šta se može uraditi da položaj osoba s invaliditetom bude bolji?

Omogućiti im osnovna prava, prije svega, pravo na kretanje. Često bih kao odgovor na upite zašto neke institucije nemaju lift, dobivala: Nije moguće jer je austrougarska građevina. Ne razumijem, u rimskom Colosseumu može lift, a u našim građevinama ne može?

Porazno je i koliko su škole neprilagođene djeci s invaliditetom. Podatak od prije dvije godine govori da je svega 3 do 5% škola u Kantonu Sarajevo potpuno prilagođeno osobama s invaliditetom, a 10 posto polovično. U svim institucijama i na ulicama, osobe s invaliditetom se trebaju moći neometano kretati. To je osnovno što se može i mora učiniti za nas. Također, potrebno je osigurati servise podrške za osobe s invaliditetom, kao što su personalna asistencija, asistencija u nastavi, itd. Dug je put pred nama i moramo se boriti za naša prava.

Izvor: udas.rs .ba

Slični članci

Ovaj websajt koristi kolačiće. OK Saznajte više ovdje

Skip to content