Početna Herojske priče Milica Ijačić: “Bez obzira na prepreke niko od nas ne smije da odustane od svojih snova”

Milica Ijačić: “Bez obzira na prepreke niko od nas ne smije da odustane od svojih snova”

autor: Play Team
0 komentara

 “Ja sam djevojka koja se kotrlja kroz život uz gotovo svakodnevni osmijeh na licu.”

Milica Ijačić je i studentkinja Fakulteta za proizvodnju i menadžment, odbornica u skupštini grada Trebinje, te članica Udruženja amputiraca Trebinje. Zaljubljenica je u kajak, fotografiju, veslanje, slikarstvo i šivenje.

“Kroz svoj život aktivno sam se zalagala za bolji položaj osoba sa invaliditetom ali i mladih u mom gradu. Kroz debate, seminare i sastanke, te odborničko djelovanje do sada sam ukazivala na probleme sa kojima se susreće populacija osoba sa invaliditetom, ali sa osvrtom na probleme mladih ljudi. Jedan sam od Osnivača udruženja studenata Studentski kulturni centar. Učesnica sam i modne revije Baš po mjeri. Zaposlena sam u MH Elektroprivreda Republike Srpske.”

Milica Ijačić uspješno plovi različitim vodama, a nas je zanimalo kako je zaplovila u političke, s obzirom da je odbornica u skupštini grada Trebinje.

“Položaj osoba sa invaliditetom u društvu je bio na nezavidnom nivou. Problemi ove populacije su bili mnogobrojni, počevši od nepristupačnosti, preko nedostatka lične invalidnine, do loših ortopedskih pomagala. Uvidjela sam da je jedini put rješavanja problema sa kojima se svakodnevno susreću osobe sa invaliditetom moguć ukoliko imamo osobe sa invaliditetom koje će i kroz politički angažman da se bore  za rješavanje istih. Bilo je potrebno da se čuje i riječ ove populacije iz skupštinskih klupa, ali riječ od osobe sa invaliditetom koja svoj invaliditet živi svakodnevno, jer na taj način se slika o problemima osoba sa invaliditetom mogla prikazati direktno. Tačnije, svojim djelovanjem sada na ličnom primjeru mogu odgovornima pokazati sa kojim se problemom susrećem, odnosno sa koji se problemima susreću osobe sa invaliditetom, te da im poraktično prikažem i način za rješenje istih.”

Milica nam je opisala  kako bi po njoj izgledalo utopijsko stanje i odnos društva prema OSI.  

“To bi definitivno bilo društvo bez predrasuda o različitostima u kome su osobe sa invaliditetom dovoljno osnažene da budu samostalne u svim poljima kao i društvo bez barijera i prepreka koje otežavaju svakodnevno funkcionisanje osobama sa invaliditetom. Osobe sa invaliditetom bi bile dovoljno ekonomski osnažene da ne spadaju u kategoriju najsiromašnijih, imali bi kvalitetnu zdravstvenu njegu, kvalitetna ortopedska pomagala i bilo bi nam dostupno sve počevši od osnovnih egzistencijalnih stvari do kulturnih, sportskih, turističkih i drugih dešavanja.”

Ali nažalost, statistika i realnost daleko su od toga.

“Ako bismo pogledali statističke podatke o osobama sa invaliditetom vidjećemo da je poražavajuća statistika o broju (ne)zaposlenih osoba sa invaliditetom, kao I statistika o broju obrazovanih osoba sa invaliditetom. Iako imamo zakone koji se uveliko bave ovom problematikom, činjenično stanje je poražavajuće. Prema podacima kojima raspolaže Zavod za statistiku RS, evidentirano je 101 094 radno sposobnih osoba sa invaliditetom , od čega je 46 035 muškaraca (45,54%) i 55 059 žena (54,46%). Od 101 094 radno sposobnih osoba sa invaliditetom zaposleno je svega 11 408, što čini 11,28% od ukupnog broja. Dakle, bez obzira na evidentne olakšice koji zakoni nude poslodavcima, broj zaposlenih je izuzetno nizak. Zabrinjava i činjenica da se čak 85 531, tj. 84,60% njih vodi kao ekonomski neaktivno. Kada govorimo o obrazovanju statistika pokazuje da 47 652 (47,14%) osoba sa invaliditetom nemaju nikakvo obrazovanje ili imaju nepotpuno osnovno obrazovanje. Fakultetsku diplomu posjeduje svega 1626 osoba, što čini 1,60% od ukupnog broja sposobnih za rad. Svakako da ovu problematiku uveliko upotpunjava problem nepristupačnosti objektima, kao i problem nedostatka stručnog kadra koji bi se bavio osobama sa invaliditetom. Nedovoljna su i sredstva koja se izdvajaju za ortopedska pomagala osoba sa invaliditetom-prvenstveno invalidska kolica. Loša ortopedska pomagala onemogućavaju osobama sa invaliditetom da budu aktivni članovi društva. Tako recimo invalidska kolica koja su potrebna aktivnoj osobi sa invaliditetom koštaju preko 7000KM dok Fond za zdravstveno osiguranje izdvaja samo 440KM za ista. Osim toga iako se svakodnevno radi na osvještenosti društva uopšte, empatija društva, osjećaj za druge, prihvatanje različitosti znaju da budu vrlo često termini koji samo uzalud lebde u društvu…”

Nezavidna statistika odraz je realnosti koja nas okružuje, što je Milica osjetila i na svojoj koži. Tako nam je ispričala sa kojom se barijerom susrela prilikom odabira fakulteta i šta je odredilo u kojem pravcu će ići njeno obrazovanje.

“Osnovni problem sa kojim sam se susrela prilikom odabira fakulteta jeste (ne)pristupačnost istih, kao i neprilagođenost studentskih domova. Zbog toga sam odabrala fakultet koji je bio u mom gradu, iako je tada bio potpuno neprilagođen, ali sam imala mogućnost da ostanem u svojoj sigurnoj zoni komfora što se tiče stanovanja i pristupačnosti ostalih objekata.”

 Ističe da nažalost osobe sa invaliditetom vrlo često biraju fakultete po tome da li su pristupačni, a ne po tome sta zaista žele da studiraju, odnosno čime zaista žele da se bave.

“To nam dođe kao utješna nagrada ili prećutni dogovor gdje se prilagođavamo samo onome što imamo, a ne onome što želimo. Pored ovog, tu uveliko stoji i ona psihička barijera prema kojoj moramo da se pomirimo da nam svakodnevno treba nečija pomoć ukoliko je fakultet nepristupačan i stalno pitanje : “Da li ću to ja moći sve podnjeti?” Na moju sreću zaista sam imala divne kolege, kao i divan nastavni i rukovodeći kadar na mom fakultetu, pa su sve te predrasude o studiranju odmah u startu otklonjene, a zahvaljujući vlastima grada Trebinja fakultet je na kraju i prilagođen, te je sada otvoren za upis svih osoba sa invaliditetom koje imaju poteškoće u kretanju.”

Milica napominje da je potrebno raditi na prilagođavanju, dostupnosti svih obrazovnih ustanova, ali i mnogo više truda ulagati na promociju mogućnosti osoba sa invaliditetom. Neophodno je takođe mnogo više uzora koji će osobe sa invaliditetom podstaći da i oni mogu da žive kvalitetan život. Zaključuje da bi bilo idealno da postoji  oblik stipendiranja za osobe sa invaliditetom od upisa prve godine fakulteta pored olakšica koje do sada imaju kako bismo imali više obrazovanih.

Što se tiče prilagođenosti obrazovnih ustanova generalno OSI, ističe da mnogo veći problem od fakulteta predstavljaju osnovne i srednje škole.

“Nažalost, ukoliko porodice djece koja imaju invaliditet nisu dovoljno uporne da obrazuju svoju djecu, obrazovni sistem neće odgovoriti tome zadatku. Iako sve više govorimo o inkluzivnom obrazovanju, ono ne može biti moguće ako svi sadržaji u školama djeci nisu dovoljno dostupni. Inkluzivnost mora biti praćena dostupnosti svih sadržaja podjednako za sve počevši od vrtića do visokoškolskih ustanova.”

Ipak, njena poruka je jasna. Sve poteškoće koje se nađu na putu ka ostvarivanju cilja, treba svrstati u pobjedive.

“Ne trebamo čekati društvo da se prilagodi nama, jer to je onda uzalud potrošeno vrijeme, već svojim primjerima snage treba da hrabro idemo samo ka svojim ciljevima i na taj naćin društvu da ukažemo na problematiku sa kojom se susrećemo. Nekada će biti potrebna pomoć, nekada će prepreka izgledati nesavladiva, ali sve se upornošću i strpljenjem može riješiti. Bez obzira na prepreke niko od nas ne smije da odustane od svojih snova. Ukoliko su fakulteti koje žele da studiraju neprilagođeni, bez obzira na to trebaju pokušati. Uvijek će se naći neko ko je spreman da pomogne da se neprilagođenost prevaziđe.”

“Kad bih postao/la invalid, mislim da bih se ubio/la” – ovo je rečenica koja se prečesto izgovora, a koja Milici najviše “para” uši. Život sa invaliditetom itekako može da bude zanimljiv i kvalitetan.

“Društvo nas smatra ili nedovoljno dobrim ili herojima koji su živa čuda. Mi nismo ni jedno ni drugo, prosto smo ljudi koji imaju jednake potrebe kao i svi ostali. Takođe mi biramo da živimo život punim plućima, što znači da jednako možemo da volimo, da imamo svoju porodicu, da budemo voljeni, lijepi, uspješni. Takođe mnogo me nervira i čuvena rečenica koja je prisutna samo kod nas na Balkanu: ”Šta će ti on(a), vidiš da je invalid”? Zaista je tužno da te klasifikuju kao manje vrijednu osobu, ili osobu koja ne zaslužuje nečiju ljubav i pažnju. Jer imam pravo da volim i da budem voljena, invaliditet ne smije i ne može to da spriječava. Nismo ljudi za žaljenje, nismo ljudi za osuđivanje, nismo heroji, nismo atraktivna čuda koja eto sve mogu uprkos invaliditetu. Mi smo prosto samo ljudi kao i svi drugi.”

Sa Milicom smo se vratili nekoliko godina unazad, kad je išla na rehabilitaciju u Ameriku. Ispričala nam je koliko se pristup doktora tamo razlikuje u odnosu na naš region, te šta bi naše zdravstvo moglo prepisati od njih, ako zanemarimo finansijsku razliku.

“Što se tiče rehabilitacionog centra u Orlandu, moram istaći da je ogromna razlika u pristupu ka pacijentu u odnosu na sistem kod nas. Tamo je svaki pacijent individua sama za sebe i sa tim stavom im se od početka i pristupa. Po samom dolasku u centar prođete test u kome se procijeni vaša mogućnost i napravi projekcija onoga što je potrebno raditi. Nakon tog testa se radi na stvaranju strategije toka liječenja koji je poseban za svakog pacijenta. Osim toga kroz rad terepeuti/treneri su pored rada na jačanju tijela uporedo radili i na jačanju mog duha. I naravno uz mnogo maštovitog rada su svaku vježbu prilagodili tako da mogu da je izvedem.”

Najviše joj se dopalo što ne strahuju od inovativnih metoda, istraživanja mogućnosti i prelaženja granica mogućeg što je problem kod naših rehabilitacionih centara koji se drže standardnog pristupa svima.

“Meni je recimo šik bio da ja koja ne mogu noge nikako da pomjerim mogu da vozim kućni bicikl, ili recimo da uradim neke vježbe koje mogu samo da sanjam. Zaista se trude da nemoguće u našim glavama, postane moguće u stvarnosti. I što je najvažnije nije im osnovni cilj da pacijenta “dignu na noge”, već da ga nauče da poboljša svoj život i prvenstveno da nauči da kvalitetno  živi sa onim što ima, a kasnije i da radi na tome da se usavršava i jača svakodnevno.”

Na njeno svakodnevno usavršavanje i napredak veliki uticaj imaju i prijatelji, bez kojih ističe da bi život bio prazan. Uživa i u putovanjima, na koja se trudi da ide što češće. Ona je primjer da je dostižno iz inata nemoguće pretvoriti u moguće, zbog čega Milica ovu priču završava hercegovačkom izrekom:

“Iz inata je i kenjac krepao.“

 

 

Slični članci

Skip to content