Nikolina Kremenović je studentkinja četvrte godine Arhitektonsko-gradjevinsko-geodetskog fakulteta u Banjaluci, koja trenutno odrađuje pripravnički staž u Organizaciji amputiraca UDAS u sklopu projekta YourJob, koji realizuje Caritas Banjaluka. Sa 28-godišnjom zaljubljenicom u dobro štivo smo razgovarali o novom radnom mjestu, njenim hobijima i odnosu društva prema OSI.
„Prilika za zaposlenje u UDASU je odlična, jer u okviru ovog projekta možemo mnogo da dobijemo, da naučimo mnogo novih stvari i isprobamo ono što nismo nikada radili, jer kako uvijek volim reći – nikad ne znaš sta te čeka iza onog ćoška. Od novog radnog mjesta očekujem mnogo, odnosno očekujem više od sebe da steknem novu vještinu, da me podstakne da jos više izađem van zone komfora i da radim drugačije nego inače.“
Kada se prisjeti dječijeg maštanja čime se željela baviti u životu, oduvijek je bila prisutna ljubav prema crtanju i matematici, a otpor prema suvoparnoj teoriji, zbog čega je njen izbor “pao” na građevinarstvo.
„Nekako je bilo prirodno za mene nastaviti struku poslije građevinske škole, pa sam upisala Građevinski fakultet.“
Dok fakultet privodi kraju, nije pokušavala pronaći posao u struci, jer trenutno može raditi pola radnog vremena kako bi se uklopila sa obavezama na fakultetu. Sada radno iskustvo prikuplja u sklopu projeka #YourJob, ali iza sebe već ima zanimljivu istoriju rada.
„Radila sam u projektnom birou u Beogradu u sklopu projekta Trans2work 2018 godine, zatim sam naredne godine bila 3 mjeseca u Njemačkoj u hotelu. Onda sam radila u hotelu u Banjaluci gdje sam, nažalost dobila otkaz zbog pandemije. Radila sam dosta mini poslova da bih mogla sebi priustiti mjesečne karte i za hranu.“
Sva iskustva koja je do sada stekla na poslovima gradili su njenu ličnost, proširivali vidike i potvrdili čime se želi baviti u budućnosti.
„Naravno da se vidim u poslovima gdje ću imati svu slobodu da pokažem svoju kreativnost, da pomognem drugim ljudima da vjeruju u bolje sutra, kao što su meni drugi pružili tu priliku. Možda ću da radim u struci, a mozda ću da radim sa ljudima kojima je pomoć neophodna. Vidjećemo gdje će me put odvesti.“
Svoju kreativnost svakodnevno razvija i različitim hobijima, kojim ispunjava slobodno vrijeme. Ipak, ističe da je druženje sa prijateljima prioritet i da za to uvijek pronađe vremena.
„Dosta sam samouka osoba. U slobodno vrijeme obozavam da čitam, a tu naviku sam stekla zahvaljujući svojoj majci. Knjigu od 500 strana pročitam u dva dana – ovo govorim kako bih dočarala koliki sam obožavalac knjiga. Ponekad se bavim i sportskim aktivnostima.“
Takođe, voli istraživati edukativne stranice na stranim sajtovima vezano za Wordpress, Canvu i psihologiju. Zbog toga je nedavno počela sa petomjesečnom obukom iz digitalnog marketinga.
„Danas je 21. vijek gdje bi zaista svaka mlada osoba trebala biti ‘informatički pismena’ jer u svakom poslu traže znanje na kompjuteru.“
Izgleda da je 21. vijek napokon donio i pomake kada je riječ o odnosu institucija i društva prema OSI, bar u Nikolininom slučaju.
“Generalno, tokom školovanja nisam imala poseban problem. Jedino sam se ponekad, možda više puta susretala sa nerazumijevanjem svojih vršnjaka. Ali, sve se to desilo jer sam se u suštini ‘krila’ – stidila sam se svog nedostatka. Jednostavno će uvijek biti ljudi koji će komentarisati ili čudno gledati, a najbolje što mlađa generacija može učiniti je da budu svoji i da prihvataju sebe onakvim kakvi jesu. Predlažem svima da otvoreno i na početku svojim drugarima ili kolegama na poslu kažu sa kojim problemima se suočavaju. Najveća prepreka sa čim se oni suočavaju je nerazumijevanje okoline, te im okolina još dodatno nameće težinu problema.“
Što se tiče prilagođenosti obrazovnih institucija osobama sa oštećenjem sluha, ističe da je njeno iskustvo pozitivno.
“U mom slučaju, uvijek su imali razumijevanja za sve. Ja imam sreću sto nosim slušne aparate i mogu da čujem skoro sve kao ‘čujuće’ osobe. Nisam sigurna da mogu dati komentar generalno za obrazovne institucije, jedino mogu reći da osobe koje ne čuju nista ne bi mogli ići u normalne škole. Mogli bi, da se poštuje zakon, a to je da imaju pravo na asistenta u nastavi. Ali to je sad već druga obilna tema o kojoj mogu pričati do sutra.“
Nikolina ističe da stigmatizacija najčešće potiče iz neznanja i neadekvatnog odgoja djece od najranije dobi.
„Okolina jako često stigmatizira osobe sa posebnim potrebama, osobe koje imaju bilo koju vrstu oštećenja, vrlo često su neprimjećene u društvu i okolina nema razumijevanja za njih. Jer, istina je da je osobama sa oštećenjem sluha malo teže pratiti komunikaciju izmedju čujućih ljudi, ali je potrebno samo malo strpljenja i da sporije pričaju. Treba okolini ukazati na razumijevanje da su OSI drugačije od ostalih u društvu upravo zbog oštećenja koji imaju i koje ne treba zanemarivati nego RAZUMJETI.“
Zato, uz malo međusobnog razumijevanja, strpljenja i volje, Nikolina vjeruje da stigmatizacija može postati prošlost.
