Saška Sokolov, srpska paraolimpijka nedavno se iz Pariza, sa Svjetskog prvenstva u paraatletici, vratila sa dva srebra. Jedno je izvojevala u bacanju koplja, drugo u trci na 200 m. Ovi rezultati bili su dovoljni hrabroj 28-godišnjakinji iz Pirota da izbori vize za treće Paraolimpijske igre upravo u Gradu svjetlosti 2024.
Da li su posljednji uspjesi za vas bili iznenađujući?
– Iskreno, očekivala sam medalje u Parizu, pošto znam koliko sam se spremala, koliko sam rada i truda uložila. Naravno, ni do jednog odličja se ne dolazi tek tako, pošto mnogo toga mora da se poklopi. Međutim, kod mene se sve isplatilo, – počinje priču Saška Sokolov.
Do koje medalje ste najteže došli, odnosno koja vam je draža od ostalih?
– Svako odličje nosi nešto svoje, do svake je teško doći. Prva bronza, prvo zlato, sada vicešampionska titula svijeta… Svako takmičenje je teško, nosi neka nova iskustva, iskušenja. Nikada nije lako doći do pobjedničkog postolja.
Ova sportistkinja rođena je sa invaliditetom. Iako bi, možda, neko drugi jadikovao nad sudbinom i sažaljevao sebe, Saška je hrabro krenula kroz život, svjesna svega, ali željna da uspije:
– Učestvujem u F46, za bacačke, odnosno T47 za trkačke discipline. To se vodi kao amputacija gornjeg dijela tijela.
Koliko je teško živjeti svjestan da se razlikuješ od drugih?
– Iskreno, nije lako. Treba prihvatiti, prije svega, samog sebe takvog kakav jesi. Na svu sreću, ja sam imala ogromnu podršku porodice, tako da nisam osjetila da imam invaliditet. On jeste fizički prisutan, ali ne smatram sebe osobom sa invaliditetom, pošto sve radim normalno! Prihvaćena sam, funckionišem kao ostatak svijeta. Ponavljam, tu ključnu ulogu igra porodica. Brat Stefan, majka Danijela i otac Saša su uvek bili tu, kao i moj partner, Stefan.
Foto: usns.rs
Kod pomena dečka, Saška je malo zastala…
– Neće niko tako lako da se upusti u vezu sa osobom sa invaliditetom, ali sam imala sreće da me je Stefan prihvatio takvu kakva jesam, da mi je velika podrška i “vjetar u leđa”. Zajedno smo skoro dvije godine.
Malo njih zna da je Saška sportsku karijeru započela u rodnom Pirotu. Lopta je bila njen prvi izbor. Prvo fubalska, a zatim rukometna.
– Prvo sam krenula sa fudbalom, pošto je tata fudbalski trener. Igrom slučaja, pošto u Pirotu tada nije bio razvijen ženski fudbal, morala sam da prekinem. Majka je nekadašnja rukometašica, pa me je odvela na rukometni teren, gdje su bili Saša Pančić i Marija Ilić i rekla im da je cilj da se socijalizujem sa drugim ljudima, da budem prihvaćena u društvu, a ne moram da bude vrhunski sportista. Mamina želja je bila da se kroz sport formiram kao ličnost. Međutim, ispostavilo se da sam već poslije tri-četiri mjeseca ušla u seniorsku ekipu i postala prvi strijelac lige i najbolji penaldžija. Od 2005. do 2014. moj izbor je bio rukomet.
Kako ste prešli na atletiku?
– Igrom slučaja. Bila sam na Defektološkom fakultetu, na seminaru na kome je predavač bio Draženko Mitrović, srpski osvajač svih svjetskih, evropskih i olimpijskih medalja za osobe sa invaliditetom. U jednom trenutku sam morala da se predstavim i njemu je privuklo pažnju to što igram rukomet jednom rukom. Razgovarali smo i pitao me je: “Zašto ne bi okušala sreću u atletici?” Došla sam na jedan trening, pokušala sam da bacim koplje. To je bila moja prva disciplina. Tako je sve krenulo – zaključuje Saška Sokolov.
A, počelo je uspješno. Posle samo tri mjeseca bavljenja ovim sportom Saška se popela na pobjedničko postolje i to dva puta. Postala je dvostruki juniorski šampion Evrope. Na kontinentalnom takmičenju za mlade osobe sa invaliditetom osvojila je zlato u bacanju kugle, sa ličnim rekordom 8,12 m, a bez premca je bila i u bacanju koplja (27,55 m). To je samo bila uvertira za uspješnu sportsku karijeru u kojoj se Saška dvostruka evropska šampionka za seniorke na 100 i 200 m u Bidgošću 2021. i viceprvakinja svijeta u bacanju koplja…
Izvor: usns.rs
Piše: M. Kovačević
