Zoran Panić je prvo radno iskustvo, kao preživjeli od mine započeo u međunarodnoj organizaciji u kojoj je bio anganžovan punih 14 godina kao koordinator na terenu za pružanju podrške i pomoći drugim žrtvama mina, amputiranim licima. Kroz dugogodišnji rad na pružanju korisničke/peer podrške žrtvama mina, amputircima, zalagao se za društveno osnaživanje osoba sa invaliditetom, postizanje njihove ekonomske integracije, te zagovaranje za prava žrtava mina, amputiraca i drugih osoba sa invaliditetom. Inicijator je i jedan od osnivača Odbojkaškog kluba invalida Doboj, a i sam se sjedećom odbojkom akivno bavio gotovo 20 godina, što je krunisao osvajanjem medalja i pehara na raznim domaćim i međunarodnim takmičenjima.
Moralne pehare je osvajao i na poslovnom planu, a jedan od njih je svakako osnivanje Udruženja Amputiraca Doboj čiji je trenutno predsjednik, uz podršku Organizacije amputiraca UDAS. Pored navedenog, aktivista je u više nevladinih organizacija, učestvuje u aktivnostima koje se odnose na upozorenja na opasnosti od mina u saradnji sa osnovnim školama i Crvenim krstom na području regije Doboj, zbog čega je bio idealan sagovornik o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini po pitanju opasnosti od mina.
Radite u Udruženju amputiraca Doboj. Koji Vam je primarni cilj koji nastojite postići kroz rad u pomenutom Udruženju?
Zoran Panić: „Kroz rad u Udruženju amputiraca Doboj u saradnji sa predstavnicima institucija grada Doboj i Republike Srpske, primarni cilj mi je da pružim podršku i pomoć u skladu sa mogućnostima: amputircima, žrtvama mina i drugim osobama sa invaliditetom u ostvarivanju prava, da se osnaže, osposobe i steknu vještine i znanje da zagovaraju za svoja prava, da budu vidljivi u zajednici i društvu. U saradnji sa drugim organizacijama koje okupljaju osobe sa invaliditetom i predstavnicima vlasti sistemski želimo poboljšati položaj i status osoba sa invaliditetom putem pružanja mogućnosti za adekvatno obrazovanje, zapošljavanje, sport, te podizanje svijesti u društvu o mogućnostima osoba sa invaliditetom koje nisu teret već resurs i potencijal zajednice.“
Iza sebe imate i mnogo praktičnog iskustva. Koji je najveći problem sa kojim se svakodnevno susreću žrtve mina i na koji način bi se on mogao riješiti ili ublažiti?
Zoran Panić: „Problemi i poteškoće sa kojima se suočavaju žrtve mina su mnogobrojni počev od izrade adekvatnih i kvalitetnih ortopedskih pomagala od kojih u mnogome i zavisi sama funkcionalnost i mogućnosti osobe koja koristi ortopedsko pomagalo, banjska rehabilitacija, obrazovanje, nezaposlenost, socijalna isključenost.
Navedene probleme možemo riješiti ili ublažiti kroz sistemsko unapređenje za dobijanje kvalitetnijih ortopedskih pomagala, adekvatne banjske rehabilitacije, mogućnost prekvalifikacije i cjeloživotnog učenja, kroz zapošljavanje osoba sa invaliditetom, uključenost žrtava mina, amputiraca – OSI u udruženja koja okupljaju OSI, sportske organizacije, gdje smo GLASNI, VIDLJIVI, AKTIVNI.“
Kolika je trenutno realna opasnost od mina u Bosni i Hercegovini?
Zoran Panić: „Nažalost i nakon 26 godina od ratnih sukoba u BiH još uvijek postoji velika opasnost od mina po stanovništvo. Postoji veliki broj minskih sumnjivih površina, mine se nalaze u blizini naseljenih mjesta gdje živi stanovništvo koje je direktno ugorženo minama i koje je spriječeno da obrađuje svoju zemlju i porodična imanja. Takođe trebamo uzeti i činjenicu da je veliki broj civila stradao nakon rata – desio se slučaj da u jednom danu 29.11.2011. godine imamo 8 stradalih od mina u dvije minske nesreće od kojih je troje smrtno stradalo, što je veoma alarmantan podatak.“
Kada se može očekivati da BiH bude očišćena od mina?
Zoran Panić: „Nadamo se da BiH bude očišćenja od mina i da ne strepimo za svoju djecu i budućnost naše djece. Prema posljednjim informacijama planirano je da do 2025. godine BiH bude očišćena od mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava(NUS), što zavisi od novčanih sredstava uzimajući činjenicu da je deminiranje vrlo skupo, a nažalost sve je manje međunarodnih donatora i organizacija koje rade na deminiranju i podršci žrtvama mina. S druge strane BiH nije u mogućnosti da izdvoji značajnija sredstva za deminiranje i čišćenje terena od mina i NUS-a, što dodatno uporava sam proces deminiranja.“
Koliko smo daleko od toga i u čemu griješimo?
Zoran Panić: „Smatram da ima dosta stvari koje su do nas samih. Kada to kažem, mislim da smo pasivni, ćutljivi , nevidljivi, čekajući da drugi urade nešto za nas same. Samo jake i osnažene osobe sa invaliditetom mogu da aktivno učestvuju u kreiranju politika koji se tiču njih samih, te da svi zajedno kao društvo stvaramo bolje uslove za život svih građana.“
Na koje sve načine bi se žrtve mina trebale i morale integrisati u društvenu zajednicu?
Zoran Panić: „Žrtve mina, osobe sa invaliditetom u skladu sa preostalom psiho-fizičkom sposobnosti imaju mogućnost da se uključe u mnogobrojne aktivnosti koje će doprinijeti prije svega boljem položaju osoba sa invaliditetom, ali i podizanju svjesnosti o pravima i mogućnostima osoba sa invaliditetom. Žrtve mina i druge osobe sa invaliditetom mogu da se uključe u sportske aktivnosti kao što je sjedeća odbojka, pikado, streljaštvo, skijanje, kao i u razna Udruženja koja okupljaju OSI.“
Mi u Doboju kroz program MyRighta imamo formiran i Aktiv mladih OSI koji djeluje u sklopu programskih aktivnosti kooalicije gdje mlade OSI mogu da učestvuju u raznim edukacijama, seminarima i druženjima mladih OSI što je vrlo važno da u mlađim godinama života budu uključene u zajednicu. Zahvaljujući projektima i donatorima koje realizuje NVO-e koje okupljaju OSI imamo značajnih pomaka kada je riječ o oključivanju OSI u zajednicu.
Koju biste najčešću predrasudu o OSI koja je prisutna u društvu, voljeli razbiti?
Zoran Panić: „Predrasude sa kojima se susreću u društvu su najčešće sažaljenje i milosrđe prema osobama sa invaliditetom. Nažalost te predrasude dolaze i od samih roditelja i bližih članova porodice koje se ogledaju da OSI nisu “sposobne„ da se školuju, rade i privređuju, bave sportom.
Znamo i imamo pozitivne primjere OSI u zajednici koji su vrhunski zagovarači i lideri za svoja prava i prava drugih OSI, sportiste, umjetnike, dobre radnike i poslodavce koji imaju vlastita preduzeća, U narednom periodu u saradnji sa obrazovnim institucijama, institucijama sistema, roditeljima-porodicama raditi na podizanju svijesti o mogućnostima OSI.“
Koju poruku biste voljeli poslati svima koji budu čitali ovaj tekst?
Zoran Panić: „Moja poruka svim osobama sa invaliditetom je da ako imamo volju, želju i cilj nema prepreka koje će nas spriječiti u ostvarivanju rezultata. Obrazovanjem i sticanjem novih znanja, vještina i svojom upornošću možemo doći do željenog cilja.
Pohvalni su ovakvi projekti kao što su ”Heroji medju nama” koji pružaju mogućnost da se čuje glas osoba sa invaliditetom, da se afirmišu pozitivne priče, te da se ukaže kako osobe sa invaliditetom, kroz konkretne primjere mogu dati značajne doprinose za postizanje kvalitenijeg života osoba sa invaliditetom.“
