Invalidnost je globalno javno zdravstveno pitanje – njime je pogađena svaka sedma osoba širom svijeta. Svako će u nekom trenutku života vjerovatno doživjeti invaliditet.
Invalidnost je i pitanje ljudskih prava – osobe s invaliditetom su među najdiskriminiranijim ljudima na svijetu, često doživljavaju nasilje, predrasude i uskraćivanje autonomije, kao i suočavanje s preprekama u brizi.
Invalidnost je razvojni prioritet – veća je prevalencija u zemljama s nižim prihodima, a invaliditet i siromaštvo se međusobno ojačavaju.
Činjenica br.1. Preko milijardu ljudi živi sa nekim oblikom invaliditeta
Oko 15% svjetske populacije ima određeni invaliditet. To uključuje oko 93 miliona djece i 720 miliona odraslih sa značajnim poteškoćama u funkcionisanju.
Činjenica br.2. Broj osoba sa invaliditetom se znatno povećava
Sve više ljudi živi s invaliditetom zbog demografskih promjena, uključujući starenje stanovništva i globalni porast hroničnih zdravstvenih stanja.
Činjenica br.3 Osobe s invaliditetom su nesrazmjerno pogođene pandemijom COVID-19
Pandemija COVID-19 izložila je osobe s invaliditetom dodatnom povećanju rizika sa razarajućim
posljedicama koje se odnose na rizik od zaraze COVID-19 ili umiranje, jer su osobe s invaliditetom bile lošijeg zdravlja za vrijeme i nakon izbijanja pandemije bez obzira da li su zaražene ili ne.
Činjenica br.4. Ljudi sa invaliditetom često ne dobijaju potrebnu zdravstvenu zaštitu
Polovina osoba sa invaliditetom ne može priuštiti zdravstvenu zaštitu, u poređenju sa trećinom osoba bez invaliditeta. Takođe je više nego dvostruko veća vjerovatnoća da će osobe sa invaliditetom ještine ophođenja zdravstvenih radnika prema osobama sa invalidtetom smatrati neadekvatnim. Suočavaju se i sa preprekama u pristupu – postoji četiri puta veća vjerovatnoća da će prijaviti da se loše postupa prema njima i skoro tri puta je vjerovatnije da će im se uskratiti zdravstvena zaštita.
Činjenica br.5. Nezadovoljavanje potreba djece sa smetnjama u razvoju znatno su se povećale, budući da se zdravstvene usluge nisu proširile da udovolje rastućim potrebama
Iako se broj djece s invaliditetom neprestano povećavao s demografskim trendovima, većini zdravstvenih sistema nedostaju kapaciteti da odgovore na trenutne potrebe djece s invaliditetom, a kamoli da zadovolje rast njihovih potreba.
Činjenica br.6. Osobe sa invaliditetom su više nezaposlene nego osobe bez invaliditeta
Globalni podaci pokazuju da su stope zaposlenosti niže za muškarce sa invaliditetom (53%) i žene sa invaliditetom (20%), u odnosu na muškarce bez invaliditeta (65%) i žene bez invaliditeta (30%)
Činjenica br.7. Osobe sa invaliditetom su ranjive grupe i često siromašne
Osobe s invaliditetom imaju lošije životne uslove – uključujući nedovoljnu hranu, loše stanovanje, nedostatak pristupa sigurnoj vodi i sanitarijama u odnosu na ljudi bez invaliditeta. Oni također mogu imati dodatne troškove zbog medicinske njege koja im je potrebna, troškove njihovih ortopedskih/pomoćni pomagala ili lične podrške, dok se suočavaju s većim preprekama u zapošljavanju
Činjenica br. 8. Osobe s invaliditetom mogu živjeti i učestvovati u zajednici
Kroz odgovarajuće usluge i podršku, osobe s invaliditetom mogu učestvovati u društvu kao i svi drugi. Međutim, 40% osoba s invaliditetom uglavnom nema zadovoljene zahtjeve za pomoć.
Činjenica br. 9. Prepreke se mogu prevladati
Vlade mogu:
- uključiti invaliditet u svoj zdravstveni program;
- investirati u posebne programe za osobe sa invaliditetom;
- usvojiti nacionalnu strategiju i akcioni plan;
- poboljšati obrazovanje, obuku i zapošljavanje osoblja;
- osigurati odgovarajuće finansiranje;
- povećati svijest i razumijevanje javnosti o invalidnosti; i
- osigurati uključivanje osoba s invaliditetom u provođenje politika i programa.
Činjenica br. 10. Prepoznajući invalidnost kao važno pitanje ljudskih prava, UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom promoviše zaštitu i osigurava ljudska prava za sve osobe sa invaliditetom.
Cilj Konvencije je unaprijediti prepoznavanje ljudskih prava za osobe s invaliditetom, koje se suočavaju s diskriminacijom i preprekama koje im onemogućavaju učešće u društvu. Do sada je više od 170 zemalja i organizacija za regionalnu integraciju potpisalo Konvenciju, a preko 130 je ratifikovalo.
Tekst preuzet sa: who.int
