Malina Pavlović (26) diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, smijer međunarodni odnosi. Sada je na master programima novinarstvo i savremeni Balkan. Iz rodne Kuršumlije u Beograd je došla na studije. Nije bilo lako odvojiti se od porodice i započeti novi život u milionskom gradu, pogotovo kada niste samostalni, jer je ova mlada djevojka jedna od nekoliko hiljada slijepih osoba u Srbiji.
Blagog izraza lica, pomalo stidljiva, duge crne kose, sa savršenim držanjem, sjedela je preko puta mene na svečanosti Saveza slijepih Srbije, pomno slušajući izlaganje. Prozvana je da primi nagradu kao najbolja studentkinja za školsku 2023/24. godinu. A onda sam čula da je zaposlena kao novinar u Tanjugu. Kao njena koleginica, znala sam da moram uraditi priču o ovoj nesvakidašnjoj mladoj djevojci, inspiraciji i uzoru.
Nemirno, ali i ozbiljno dijete
Malina je rođena sa glaukomom, oštećenjem vida, koji je sve više uzimao maha sa njenim odrastanjem.
– Bila sam nemirno dijete koje je stalno moralo da ide u bolnicu, tako da sam od malih nogu bila primorana da život shvatim ozbiljno. A sa druge strane, kao i sva djeca, voljela sam da crtam, da postavljam brojna pitanja, da budem nemirna, da se tokom igre isprljam. Često sam crtala jer sam tada mogla više da vidim – počinje Malina za “Blic” priču o svom odrastanju.
U Kuršumliji joj danas žive roditelji i starija sestra, dok mlađa sestra živi i studira u Beogradu. Malina kaže da je imala divno djetinjstvo, kao i školovanje i druženje sa vršnjacima.
– Mene su svi prihvatali. Kao dijete nisam bila svjesna da imam neki problem, jer se nikada nisam osjećala različito, ni u igri, ni u bilo kojim drugim aktivnostima. Kasnije, tokom puberteta, počela sam da razmišljam kako ću u životu obavljati neke stvari. Kako ću jednog dana da radim, da budem majka… Shvatila sam da se sve granice potiru kada imate jaku volju i upornost, što meni ne manjka – sa osmehom kaže naša sagovornica.
“Meni je cijeli svijet u bojama”
Ističe da nijednoj slijepoj i slabovidoj osobi na svijetu nije lako u životu.
– Kada imate neki problem, teško je prvo da se sa njim zdravorazumski suočite i da jednostavno nastavite dalje, da se pomirite sa tim da tako morate živjeti i da kažete sebi ja mogu i da učim i da budem lijepa i da budem pametna, mogu sve. Samo je bitno da se ne odustaje. I sada vidim boje. Meni je cijeli svet u bojama i zato ih mnogo volim. Trudim se da svakoga dana budem što bolja osoba, na to sam najponosnija. I ono što me na neki način održava u životu i što me vodi na putu uspjeha jeste moje strpljenje.
Kao veoma važnu, ističe podršku porodice.
– Ona je izuzetno važna. Ne samo podrška porodice, nego i drugih ljudi sa kojima provodimo vrijeme. Važno je kako se osjećamo kod kuće, dok pijemo kafu sa prijateljima, kako se osećamo na poslu, tako da je podrška svih ljudi koji nas okružuju važna. Naravno, neke ljude možemo da biramo, neke ne, ali svakako je bitno da sami shvatimo kojim ljudima želimo da se okružimo i kome da vjerujemo.
Na pitanje sa kakvim se sve situacijama i preprekama suočava, bez dvoumljenja je odgovorila:
– Nekad su to čudni komentari, zato što ljudi ne znaju da i ja, iako ne vidim, mogu i da radim, i da učim, i da se našminkam. Nekad su to prepreke u prostoru, poput toga što nema glasovne najave u gradskom prevozu, pa moram da pratim aplikaciju kako bih znala na kojoj stanici treba da siđem na putu do posla.
Pomagala koja bi olakšala život
Objašnjava da bi život slijepim i slabovidim osobama mnogo olakšale neke praktične stvari iz svakodnevice.
– Ja kao osoba koja ne vidi voljela bih da u svojoj zemlji mogu da kupim govornu vagu, detektor tečnosti, bijeli štap… To su neka pomagala koja olakšavaju život osobama koje ne vide, a nažalost u našoj zemlji nisu dostupna. Voljela bih i trudim se da utičem da se smanje predrasude u društvu o slijepim osobama. Svakog dana se trudim da svojim primjerom pokažem da su slijepe osobe zapravo normalne.
Ističe da je glavni problem u tome što su ljudi neinformisani. Sramota ih je da pitaju, nekad hoće da pomognu a ne znaju kako. Često je prisutan i strah da ne povrijede osobu koja ne vidi.
– Nisam imala neprijatne situacije, ali sam shvatila da je ljudima, dok me malo ne upoznaju, teško da preda mnom kažu vidimo se, ili gledala sam seriju, ili gledam u tebe. Pa ja isto kažem vidimo se sutra. To su izrazi koji se koriste u svakodnevnom govoru i ni na koji način me ne povrijeđuju.
“Na poslu se osjećam sigurno”
U novinskoj agenciji Tanjug zaposlena je već dva mjeseca. Kaže da je to za nju veliki korak koji joj je promijenio život i da je “lijep osjećaj kada vam neko da šansu da pokažete ono što možete i što znate”.
– Lijepo je kada se neko prema vama ponaša kao da nemate nikakav problem, jednostavno vam daje zadatke kao i ostalim zaposlenima, a tu je i podrška kolega. Na poslu se osjećam sigurno i lijepo jer mi je data šansa. Sa druge strane, osjećam se i dobro i ponosno što kao neko ko je završio fakultet, ko je obrazovan, mogu da zaradim za život, da imam finansijsku sigurnost – ističe Malina.
Dio je političke redakcije, u kojoj je uvijek dinamično, kaže da se svakodnevno dešavaju razne situacije kako u zemlji, tako i u regionu i uvijek ima o čemu da se piše. Kad je na terenu, zbog nedovoljno iskustva, sa osmehom priznaje da je prvo hvata panika.
– Da li ću sve da uradim dobro, kako ću, da li ću da se zbunim kad treba da postavim pitanje. Da li će mi drhtati ruka dok budem držala mikrofon. Hiljadu nekih pitanja, a onda na kraju dana shvatim da je sve bilo u redu i da nije trebalo da brinem – kaže Malina.
Tekstove piše na laptopu, u Tanjugu koristi kompjuter, a na terenu često koristi i telefon da snimi sagovornike ili da otkuca tekst. Zahvalna je ljudima koji su svaki dan tu da joj pruže podršku, “da nekad izdrže i moju nervozu i moju tugu ili sa mnom podijele moju sreću”.
“Voljela bih da budem majka”
Priznaje da otkad radi život joj ima novu svrhu, da svakodnevno bude korisna i sebi i društvu. To joj uliva sigurnost i daje nadu u bolje sutra.
– Za mene posao na neki način znači sve. Jer u isto vrijeme radim ono što volim, zarađujem za život i osjećam se lijepo dok to radim. Tako da nijedan radni dan za mene ne predstavlja ni zamor, ni prepreku, niti nešto loše. Radujem se svakom radnom danu – ističe naša sagovornica.
Za kraj razgovora, Malina je sa nama podijelila planove za budućnost iz poslovnog, ali i privatnog života:
– Što se tiče privatnog života, velika mi je želja da se jednog dana ostvarim u ulozi majke. A na poslovnom planu – nadam se da će moji tekstovi, kako vrijeme odmiče, biti sve bolji i da će se svidjeti onima koji ih čitaju.
Izvor: www.blic.rs
Autor: Sanja Žujović