Nedavno je održano Prvenstvo Republike Srpske u parakonjaništvu i to petu godinu zaredom. Biljana Lukić, predsednica Konjičkog kluba “Energija života”, u intervjuu za BUKU govori o ovom prvenstvu, terapijskom jahanju, ljubavi prema konjima i posebnom konju Kviku.
Biljana, možete li nam reći nešto više o Prvenstvu u parakonjaništvu i generalno o ovoj disciplini?
Parakonjaništvo je disciplina konjičkog sporta u kojoj se takmiče lica sa razvojnim poteškoćama i/ili invaliditetom. Kod nas se takmičenje održava u A, B i C kategoriji koje se razlikuju po nivou samostalnosti takmičara da vodi konja. Tako jahači u A kategoriji vode konja kojeg asistent vodi na povocu. U B kategoriji asistent ide pored jahača na konju, kojem može verbalno da pomogne, dok u C kategoriji asistent je prisutan u manježu, ali takmičar samostalno vodi konja. Sve radnje se odvijaju u hodu.
Već pet godina organizujete ovo prvenstvo, koliko ste se kao klub razvijali tokom tih godina?
Obzirom da smo u programu terapijskog jahanja postizali odlične rezultate, odlučili smo da djecu dodatno motivišemo i damo im nešto više od same terapije. Tako je došla ideja da 2017. godine organizujemo takmičenje. Prije pandemije smo, osim Prvenstva Republike Srpske, imali i Balkansko takmičenje u parakonjaništvu, gdje smo ugostili takmičare i klubove iz susjednih zemalja. To je bio veliki napredak za naš tim i klub. U 2020. godini nismo mogli organizovati takmičenje, jer djeca sa poteškoćama spadaju u rizičnu grupu građana i nismo željeli da ih dovodimo u rizik. Pripreme smo odradili i to im je jako godilo, jer je to bila prilika da imaju neku aktivnost na otvorenom, obzirom da je većina terapija bila u zatvorenim prostorima i nisu se sprovodile zbog mjera koje su bile na snazi.
Koliko je važno terapijsko jahanje i kome je ono namijenjeno? Kakva su vaša iskustva sa korisnicima?
Terapijsko jahanje je izuzetan program u kojem se terapija vrši kroz aktivnosti sa konjem i oko konja. Iako se kod nas ovaj program radi najviše sa djecom sa poteškoćama u razvoju, on je, u suštini, namijenjen osobama svih dobi s različitim oblicima fizičkih, mentalnih i emocionalnih oštećenja ili stanja. U nekim zemljama sve institucije odgoja i obrazovanja, pogotovo vrtići i škole, sarađuju s udruženjima za terapijsko jahanje i navode ih kao saradnike u svojim kurikulumima i tako rade na ostvarivanju zdravstvenih, socijalnih, odgojno-obrazovnih, kulturnih, ekoloških i humanitarnih ciljeva. Naime, terapijsko jahanje nema samo rekreativni karakter, već snažan medicinski, sportski, odgojno-obrazovni i rehabilitacijski učinak.
U našem šestogodišnjem radu, najviše smo radili sa djecom koja imaju autizam, Down sindrom, djecom sa oštećenjem sluha, mentalnim oštećenjima, te problemima u ponašanju i učenju.
Foto: buka.com
Ono što je kod svih korisnika bio slučaj jeste da su postignuti rezultati koji su vidljivi, sa psihičkog ili fizičkog aspekta, ili oba. Naravno, pozitivna svjedočenja roditelja koji djecu najbolje poznaju i ljekara koji prate njihovo zdravstveno stanje su nam najvažnija. Najčešće nam roditelji kažu da je jahanje jedina terapija kojoj se raduju, jer oni, zapravo, to i ne doživljavaju kao terapiju, za razliku od drugih terapija koje se sprovode u zatvorenim prostorima, a koje većina od njih rade od rođenja. Takođe, jahanje im bude velika motivacija za mnoge obaveze koji oni nerado čine, poput učenja za školu, dobrog ponašanja ili učešća u nekoj terapiji, pa se roditelji jako često koriste „prijetnjom“ da neće ići kod Kvika ako nešto ne urade, zbog čega odmah pristaju na sve.
Koliko je ova vrsta jahanja zastupljena kod nas, da li se treba više raditi na promociji ovog programa?
Od samog uvođenja terapijskog jahanja kao ideje, preko pilot projekta, uvijek mi je bila misija da se što više klubova bavi terapijskim jahanjem. Nažalost, za razliku od terapijskog plivanja koje je u zdravstvenom sistemu, ovaj vid terapije još uvijek nije dovoljno prepoznat i promovisan, iako jako puno stručnjaka u svom radu prepoznaje značajne rezultate svojih pacijenata i preporučuju nastavak ove terapije. Tu bi mediji zaista mogli puno pomoći, pogotovo što se program terapijskog jahanja može sprovoditi samo uz podršku projektnih, donatorskih ili sponzorskih sredstava. Veoma često stručni tim radi volonterski samo da bi određena sredstva koja dobijemo poslužila za pokrivanje osnovnih troškova održavanja konja što duži period, kako bi djeca što duže bila u programu i kako bi se postigli što bolji rezultati.
Ovo je specifičan vid terapije u kojem je glavni rekvizit konj, živo biće kojem je potrebna njega i kad nemamo sredstava za realizaciju programa, tako da troškovi pansiona i hrane za konja, veterinara, redovnog jahanja, ostaju i prije i poslije projekta.
Recite nam nešto o divnom konju Kviku, jedinom licenciranom konju za terapijsko jahanje kod nas?
Quick Rose, kojeg od milja zovemo Kvik, zaista je jedan poseban konj. Osim što u toku jahanja reaguje, kako ja često kažem, i na samu pomisao jahača da želi da stane, uvijek jako pazi i na sebe i na jahača, čak i na terenskom jahanju. Svi koji poznaju Kvika primijete da on kao da ima neko dugme koje pritisnete kad su djeca u blizini i on se svjesno umiri. Jako je pažljiv i vidljivo se trudi da im bude na usluzi, da im dopusti da uživaju u dodiru, fotografisanju i svemu što žele. To su nevjerovatni prizori koji raznježe apsolutno svakog posmatrača. Vrlo dobro zna kad je pravi jahač na njemu, a kada je malo dijete ili dijete sa poteškoćama. Nekad i ne bude raspoložen za rad, ali se po njemu vidi da se svjesno žrtvuje za tu djecu. Jednom je štalu posjetila djevojčica koja koristi invalidska kolica. Bila je to njena prva posjeta i nikada prije nije vidjela Kvika. Jahač koji ga je jahao taj dan ga je uvodio u štalu. Onog trenutka kad su se njih dvoje ugledali, stojeći na suprotnim krajevima štale, jahač je vidio da je to poseban trenutak, kao neko prepoznavanje. Pustio je Kvika, a on je polako prišao djevojčici i spustio joj glavu u krilo.
Foto: buka.com
Kako se rodila vaša ljubav prema konjima, često se spominje posebna povezanosti čovjeka i konja?
Ljubav prema konjima se prvo rodila kod moje kćerke Anike kad je imala pet godina. Tad sam je često vodila da jaše krug na konjima. Jako je željela da uči da jaše, ali je bila mala pa sam tadašnjeg trenera zamolila da napravi neki program za nju, pa je sa sedam godina počela sa prvim časovima. Ispočetka su to bile šetnje na konju, stajanje na konju, pjevanje od sreće i slično. Onda je imala pauzu zbog jednog pada i nastavila je tek oko desete godine. Nakon prvih vještina jahanja, kupili smo Kvika. Ja sam, kao i svaka majka, željela da je podržim u tome što toliko voli, ali tad nisam ni sanjala da ću i ja toliko zavoljeti Kvika, da sam i ja počela da jašem. Naša veza sa Kvikom je počela da jača, a ja sam ubrzo bila potpuno opuštena, jer sam osjećala da je na Kviku sigurna i da je on svjesno čuva.
Jedno veče, u razgovoru sa bivšim vlasnikom konja i tadašnjim našim trenerom, saznala sam da je Kvik radio u programu terapijskog jahanja i da je prošao obuku za to. Priča o tome je ostavila toliko snažan utisak na mene da sam danima poslije razmišljala o humanom aspektu svega toga i prilici da sa njim učinimo nešto sa mnogo višom svrhom od našeg jahanja. Razmišljala sam o tome kako je Anika rođena dva i po mjeseca ranije i kako su bile velike šanse da ostane sa teškim posljedicama i stalno mi se javljao osjećaj zahvalnosti za to što se od toga ništa nije desilo. Međutim, onda sam počela da mislim na svu tu djecu i roditelje koji nisu bili te sreće i koji osjećaju posljedice cijeli život. Tad mi se javila snažna želja da, iz neke zahvalnosti za Anikino zdravlje, pomognemo toj djeci. Počela sam da prenosim tu ideju i okupljam ljude koji su bili spremni dati podršku da realizujemo prvi pilot projekat terapijskog jahanja koji je bio jako uspješan i kroz koji smo postigli odlične rezultate. To je bila i prilika da mnoge ljude uvjerim da, kad se radi sa čistom namjerom i od srca, ljudi to prepoznaju.
Kvik je naša prva ljubav, ali smo sa Anikinim napretkom u jahanju bogatiji za još jedno divno biće, a to je kobila Lady Gaga sa kojom se Anika takmiči u preponskom jahanju. Obzirom da je i ona jako brižna, ponekad učestvuje u radu sa djecom kad imamo aktivnosti oko konja, pa uživa da je djeca maze, četkaju i hrane.
Izvor: buka.com
