Željko Volaš je predsjednik Organizacije amputiraca UDAS Republike Srpske sa sjedištem u Banjaluci. Preko dvije decenije zagovarač za BiH bez mina, barijera i žrtava, za društvo jednakih mogućnosti, za veće učešće i doprinos osoba sa invaliditetom u razvoju zajednica. Lider, sportista, umjetnik, aktivista, ljubitelj prirode…
Željko, šta smo izostavili a smatraš bitnim za tvoje predstavljanje?
Željko Volaš: “Hvala vam na lijepim riječima. Mnogo toga ste već napisali. Napomenuo bih još da sam porodičan čovjek, da se smatram ravnopravnim članom zajednice u kojoj živim. Imam zaista veliki krug prijatelja u BiH i regiji, sa kojima sam u kontaktu iz različitih oblasti života.”
Stradali ste kao mlad čovjek. Čega se sjećate iz tog perioda, kako ste prihvatili svoje stradanje i procesuirali svoju traumu?
Željko Volaš: “Da, stradao sam kao mladić sa dvadeset dvije godine u eksploziji mine. Fizička bol i svjesnost da sam preživio je prvo sjećanje, koje je ubrzo, nakon saznanja o ozbiljnosti povrede, zamijenjeno sa zabrinutošću o tome kako će moj život izgledati u budućnosti. Da li ću moći voditi sadržajan i kvalitetan život, zasnovati porodicu, dobiti posao? Bio sam u potpunosti svjestan već tada da je moj život nepovratno promijenjen, ali sam bio odlučan da ne prihvatim tu situaciju kao gubitak, već kao mogućnost za vlastiti razvoj. Shvatio sam ubrzo da kvalitetna fizikalna rehabilitacija može pomoći u prevazilaženju trauma izazvane gubitkom ekstremiteta, ali da povrat izgubljenog mjesta u društvu kao posljedica sticanja invaliditeta je daleko ozbiljniji izazov. U tom smislu, usluge koje osigurava zajednica su od suštinskog značaja za poboljšanje zdravlja, ali su često nedovoljne i nekvalitetne za sveobuhvatnu rehabilitaciju. Prolazeći kroz rehabilitaciju susreo sam se sa kolegama amputircima i shvatio terapeutski efekat njihove podrške, empatije i razumjevanja. Ovo je bila činjenica koja je na neki način najviše uticala na moju odluku na koji način organizovati i čemu posvetiti moje buduće djelovanje.”
I tako je nastala Organizacija amputiraca UDAS?
Željko Volaš: “Otprilike! Susreo sam se sa nekoliko kolega amputiraca koji su imali identično razumijevanje o statusu amputiraca i potrebama da se poboljša kroz zajedničke ativnosti članova i odlučili smo da se organizujemo kao udruženje. Istovremeno sam radio u međunarodnoj organizaciji Landmine Survivors Network gdje sam stekao značajno iskustvo vezano za podršku žrtvama mina i prava osoba sa invaliditetom. Veliki dio tog znanja je ugrađen u rađanje i razvoj UDAS-a kao organizacije koja je osnovana i vođena od amputiraca, koja zapošljava amputirce i pruža podršku amputircima da se oporave, reintegrišu i daju doprinos razvoju zajednica u kojima žive. Proteklih 20 godina bila je prilika da svi zajedno rastemo sa UDAS-om zagovarajući za postizanje naših strateških ciljeva u domenu ostvarivanja prava naših članova ali i drugih osoba sa invaliditetom. UDAS je organizacija od javnog interesa za Republiku Srpsku. Pored naše originalne misije podrške amputircima, fokusirani smo na razvoj mreža preživjelih od mina u oba entiteta kako bismo uspostavili krovnu organizaciju na nivou države. Trudimo se promovisati koncept društvene odgovornosti, ne samo među poslovnim subjektima, već i među samim osobama sa invaliditetom od kojih očekujemo da kroz svoje dobrovoljno angažovanje dio resursa, koji su uloženi u njihovo osnaživanje, vrate u razvoj zajednica.”
Vodimo ovaj razgovor u toku pandemije korona virusa. Na koji način ova situacija utiče na vaš rad i provedbu projekata i na koji način uopšte utiče na osobe sa invaliditetom?
Željko Volaš: “Velike su promjene u pitanju; i u upravljanju projektima gdje se u određenoj mjeri mijenja način provedbe projekta koristeći sve više online pristup, ali i generalno govoreći pandemija je otkrila u kojoj su mjeri marginalizovane pojedine skupine i pojačala nejednakost s kojom se osobe s invaliditetom već suočavaju, poput siromaštva. U doba vanrednog stanja za osobe sa invaliditetom je bilo od suštinske važnosti da dobiju infomacije u pristupačnom formatu, što često i nije bio slučaj, kako bi se mogli upoznati i primjeniti preventivne mjere u cilju sprečavanju širenja pandemije. Izazovi nisu prestali ukidanjem vanrednog stanja, naprotiv postali su kompleksniji u domenu obrazovanja, pogotovo djece sa invaliditetom, ili zapošljavanja osoba sa invaliditetom na donekle redukovanom tržištu rada. Pored svih negativnih implikacija ove situacije, ima nešto što bi se moglo prihvatiti kao korisna lekcija za budućnost. Naime, većina bez invaliditeta je mogla neposredno iskusiti izolaciju sa kojom se veliki broj osoba sa invaliditetom svakodnevno suočava i pogubne posljedice iste za sampouzdanje i kvalitet života. Zanimljivo je promišljati da li će neposredno iskustvo prinudne izolacije za većinu u toku pandemije promijeniti nešto nabolje za manjinu sa invaliditetom nakon pandemije u smislu dubljeg razumijevanja potreba osoba sa invaliditetom i podrške nadležnih u ostavarenju tih potreba. Pandemija korona virusa me podsjeća na situaciju koju smo imali prije više od 20 godina kada smo zagovarali za donošenje i usvajanje međunarodne Konvencije o zabrani mina. Tada je uticaj mina takođe imao pandemijske razmjere odnoseći više od 30.000 života godišnje u preko 80 minama ugroženih država. Razumijevanje problema, solidarnost sa žrtvama i spremnost na zajedničko djelovanje vlada država i organizacija civilnog društva, uključujući i udruženja žrtava mina, su doveli do uspostavljanja globalnog pokreta za sveobuhvatnu zabranu upotrebe mina i donošenje međunarodne Konvencije o zabrani mina 1997. godine, koja je omogućila kroz međunarodnu saradnju i podršku značajno smanjene negativnog uticaja mina širom svijeta.”
Spomenuo si Konvenciju o zabrani mina, koju često pominješ u vašim aktivnostima. Zbog čega je smatraš važnim za projekte koje implementirate?
Željko Volaš: “Konvencija o zabrani mina je jedinstven međunarodni sporazum prije svega zbog veze između međunarodnog razoružanja i humanitarnog prava. Pored sveobuhvatne zabrane proizvodnje i upotrebe protivpješadijskih mina, konvencija stavlja u fokus zaštitu, dostojanstvo i prava pojedinaca – žrtava tog istoga oružja. U tom smislu, predstavljala je presedan u dotadašnjoj praksi razumijevanja pitanja razoružanja. Pored ovoga, proces zagovaranja za donošenje i usvajanje konvencije je bio praćen i aktivno podržan od udruženja žrtava mina i međunarodnih organizacija za ljudska prava iz čitavog svijeta, uključujući i one iz Bosne i Hercegovine. Međunarodna kampanja za zabranu mina, koja je koordinisala radom organizacija civilnog društva iz preko 100 država svijeta, je za svoj doprinos za usvajanje konvencije nagrađena Nobelovom nagradom za mir 1997. godine. Ovakav pristup sinergijskog djelovanja između vlada država i organizacija civilnog društva je nakon toga postao standard u zagovaranju za donošenje sporazuma o razoružanju, kako je to uslijedilo u donošenju Konvencije o zabrani kasetne muncije i Sporazuma o zabrani nuklearnog naoružanja. Konvencija o zabrani mina je imala presudan uticaj za podizanje profila protivminskog portfolija na globalnom planu, mobilizaciji resursa i praćenju napretka u implementaciji i Bosna i Hercegovina, kao jedna od minama najugroženijih država, je imala direktnu korist od toga. U skladu sa globalnim pozivom minama ugoženim državama da najkasnije do 2025. godine ispune preostale obaveze iz Konvencije o zabrani mina, BiH se obavezala da pruži podršku u rehabilitaciji i integraciji preko 8.000 žrtava mina, kao i da očisti preostale minirane teritorije. UDAS upravo djeluje u tom pravcu da bude podrška nadležnim institucijama u ispunjavanju postavljenih ciljeva.”
Ispred tebe je logo Ravopravno Različiti! Grafičko riješenje jasno upućuje na zaključak o čemu je riječ, ali voljeli bismo da nam ti objasniš.
Željko Volaš: “Radi se o projektu “Zajednice različitih ali ravnopravnih građana” finansiranom od Evropske unije a kojeg implementiramo u partnerstvu sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luke i Udruženjem Nešto Više. Cilj nam je da osnažimo kapacitet organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini i podignemo nivo njihove uključenosti u procesu evropskih integracija, fokusirajući se na povećanje socijalne uključenosti i nediskriminacije osoba sa invaliditetom. Projekat napreduje prema prvobitnom planu uprkos pandemiji korona virusa i uključuje na dinamičan način žrtve mina, žene s invaliditetom, organizacije osoba sa invaliditetom i druge organizacije civilnog društva kao i lokalne uprave.”
Spomenuo si ranije empatiju i razumijevanja kolega amputiraca. Zašto insistiraš na podršci kolega kao toliko važnom elementu u oporavku i integraciji?
Željko Volaš: “Iz samo jednog razloga; na vlastitom primjeru sam se uvjerio da to zaista funkcioniše kao neizostavni alat u u motivaciji i inspiraciji drugih. Dugo sam radio kao edukovani peer pomagač i imao priliku da svakodnevno pružam podršku preživjelim od mina i drugim amputircima u nastojanju da obnove samopouzdanje i steknu autonomiju u upravljanju njihovim životima. Niko ne uspijeva sam, pa tako ni preživjeli od mina nisu izuzetak u tom pogledu! Potrebni smo jedni drugima! Uglavnom je moja podrška empatijski poticaj kolegi preživjelom, koji je bez mreže podrške koju sam ja imao u svom oporavku, da se probudi i pokrene. Većina preživjelih je naglasila da im je u kriznim periodima bio potreban neko ko je bio u stanju da se “postavi u njihove cipele”. Nekada je moja podrška ograničena na jednostavno ohrabrenje, a nekada na aktivno slušanje čak i onda kada preživjeli ne žele da govore. Slušajući druge na profesionalan način, u mogućnosti smo ih podržati na putu njihovog oporavka.”
Kako vidiš budućnost pokreta osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Željko Volaš: “To je važno pitanje jer smo previše vremena potrošili na pogrešno razumijevanje i primjenu svetog slogana pokreta osoba sa invaliditetom “Ništa o nama bez nas”. Da bismo bili poštovani i prihvaćeni kao kvalitetan sagovornik i partner nadležnim institucijama, moraju nas predstavljati kompetentni i kredibilni lideri i organizacije osoba sa invaliditetom. Jedino tada ćemo imati snažan zagovarački pokret i kapacitet da utičemo na sva pitanja koja se tiču koordinacije i provođenja Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i s tim povezanih mjera u različitim sektorima i na različitim nivoima. O osobama sa invaliditetom kao liderima se može promišljati i iz druge perspektive. Mnoge osobe sa invaliditetom imaju obrazovanje i kapacitet da budu istinski lideri u različitim oblastima. Uprkos tome, rijetko su prisutne u politici, na visokim pozicijama u vladi, ili kao članovi značajnijih upravnih odbora. Često se pretpostavlja da jednostavno nema osoba sa invaliditetom kvalifikovanih za rad na ovim pozicijama ili da osobe sa invaliditetom mogu biti samo stručnjaci u oblastima vezanim za invalidnost. Potrebna nam je veća različitost među onima koje smatramo liderima, a lideri sa invaliditetom, sa svojim kapacitetima i ekspertizom, su elemenat koji potencijalno nedostaje kao doprinos razvoju zajednica i poboljšanju opšte situacije.”
Tekst preuzet iz časoposa Inicijativa
