Dajana Jerković je apsolventkinja na Filološkom fakultetu, a svoju ljubav prema pisanoj riječi njeguje i kroz portal Elem.ba, koji je prije nekoliko godina pokrenula sa prijateljicom. Buduća profesorka srpskog jezika i književnosti iza sebe ima niz edukacija i seminara preko kojih svakodnevno uči i unaprijeđuje svoja znanja i vještine, a u slobodno vrijeme preferira putovanja, učenje stranih jezika, jogu i druženje sa prijateljima i porodicom. Sa Dajanom smo razgovarali o različitim društvenim i životnim temama, te njenom pogledu na stvaranje društva jednakog za sve.
Trenutno studiraš Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Oduvijek si znala šta želiš biti „kad porasteš“ ili se ljubav rodila u kasnijoj dobi?
Dajana Jerković : „Još kao dijete voljela sam knjige. Moja prva knjiga bila je „Bukvar“ koji sam znala napamet, jer u tom periodu još uvijek nisam znala da čitam, pa mi ga je baka stalno čitala i svoju ljubav prema čitanju prenijela je i na mene. U osnovnoj i srednjoj školi, srpski jezik mi je bio omiljeni predmet jer ga nikada nisam morala učiti. Jednostavno mi je išlo prirodno i sa lakoćom sam ga razumijevala, dok je sa matematikom uvijek bilo problema. Ta ljubav u meni je uvijek postojala, ali tek na kraju drugog polugodišta 4. razreda gimnazije mi se upalila lampica i tada sam shvatila da je to jedina oblast koja me u tom trenutku zanima. Da moram ponovo da biram, opet bih isto izabrala.“
Po završetku fakulteta, koje bi bilo tvoje radno mjesto iz snova?
Dajana Jerković „Ni sama nemam odgovor na to pitanje. Kada sam tek upisala studij, mislila sam da je za mene idealno da budem profesor srpskog i predajem u školi. Ali vremenom, kako čovjek sazrijeva, tako shvata da ima više mogućnosti. Voljela bih da tokom života radim različite poslove vezane za moju struku. Ne želim da se ograničavam. Život je nepredvidiv i ko zna u kom pravcu će me odvesti.“
Koliko je po tvom mišljenju generalno danas teško pronaći posao, ne samo u struci?
Dajana Jerković: „Postoji mnogo faktora. Prije svega volja i sigurnost u sebe. Mislim da je generalno problem u tome što nismo dovoljno informisani i edukovani kakve sve mogućnosti postoje. Ograničavamo se samo na opšte poznate činjenice, ne istražujemo dovoljno. Živimo u takvoj sredini gdje ako nemaš jaku vezu, male su ti šanse da se zaposliš. Mladi ljudi koji imaju izvanredne prosjeke na fakultetu često ne mogu da se zaposle u struci i prinuđeni su da napuste svoju zemlju ili da rade bilo kakav posao od kojeg bi mogli da žive.“
Trudiš se učestvovati i na različitim seminarima/radionicama koje ti mogu pomoći u razvoju karijere?
Dajana Jerković: „Da, jer smatram da konstantno treba raditi na sebi. Mogu se pohvaliti i reći da sam učesnik edukativnog projekta #UltraUnique, koji u okviru 8 radionica pruža edukaciju u oblastima digitalnih medija. Ovo je jedinstvena prilika da unaprijedim svoja znanja i vještine i da se povežem sa drugim ljudima. Prije nekoliko dana imali smo priliku da se družimo i bolje upoznamo. Stupila sam u kontakt sa dvije divne i veoma talentovane djevojke te već možete čitati o njima na našem portalu Elem.ba. Takođe želim da se zahvalim našim dragim mentorima, Dijani i Bojanu, koji sa nama nesebično dijele svoja iskustva i stečena znanja, ali i ostalim lokalnim i regionalnim predavačima iz digitalnog svijeta.“
Zajedno sa koleginicom si prije nekoliko godina pokrenula portal Elem.ba. Šta za tebe predstavlja ovaj portal i mogućnost da javno pišeš i pratiš teme koje te zanimaju?
Dajana Jerković: „Elem je za mene čista ljubav. Nastao je iz velike ljubavi i želje da svoja lična iskustva, kao i iskustva drugih, podijelimo sa ljudima širokih i različitih interesovanja. Donosimo zanimljive članke iz oblasti kulture, umjetnosti, mode, edukacije, zdravlja, zanimljivosti u vidu putovanja, događaja i interesantnih mjesta u našem gradu i šire, a sve sa svrhom da je dostupno, moderno, ali i tradicionalno. Veoma sam srećna što sam dio ove priče, jer se moja interesovanja identifikuju sa onim o čemu javno pišem i u šta vjerujem, a vjerujem da plasiramo kvalitetan sadržaj i biramo zanimljive i uspješne ljude koji svojim primjerom pokazuju da u ovom gradu i našoj državi nije sve tako sivo.“
Imaš oštećenje oka – sa kojim konkretnim “problemima” si se zbog toga srela tokom školovanja i na koji način bi se oni u budućnosti mogli riješiti, za neke mlađe generacije?
Dajana Jerković: „Najčešće su to bila zadirkivanja i ruganja djece. Izmišljanja kako kredom pišem po zidu, a ne po tabli, da ne znam da pokazujem na geografskoj karti i gomila gluposti. Ali to je bilo samo u periodu osnovne škole. U srednjoj školi nisam imala loša iskustva, jer sam imala sreću da idem u razred sa dobrom i lijepo vaspitanom djecom koja prihvataju različitosti. Tokom studiranja takođe nisam imala ni jedno loše iskustvo. Jedini savjet koji mogu da dam je taj da se na ružne komentare ne treba obazirati, biti svjestan sebe i svojih kvaliteta i prihvatiti i zavoljeti sebe takvog kakav jesi. Ukoliko se teško nosite sa činjenicom da imate neku vrstu hendikepa, savjetujem razgovor sa psihologom. I ja sam bila u teškim fazama, ali razgovor sa stručnim licem mi je mnogo pomogao.“
Rekla si da si kroz čitavo školovanje bila okružena ljudima koji nisu imali fizički problem kao ti. Šta misliš, koliko je bitna ta inkluzija u društvu, bez obzira kakav hendikep pojedinac ima?
Dajana Jerković: „Jako je lijep osjećaj kad znaš da si prihvaćen u društvu iako imaš neku vrstu hendikepa. Meni je pomoglo to što sam od malena bila jako komunikativna i druželjubiva i lako se prilagođavala. Takođe mi je pomoglo i to što su mi roditelji na vrijeme objasnili kakav problem imam, i ja sam ga prihvatila i nosila se s njim. Srećna sam što sam okružena divnim prijateljima koji me razumiju i podržavaju i nikada nisam osjetila da me sažaljevaju ili da me se stide.
Koliko su obrazovne institucije generalno prilagođene osobama sa ovim hendikepom?
Dajana Jerković: „Nisam sigurna da mogu da dam pravi odgovor na ovo pitanje, jer ja imam lakši oblik invaliditeta. Spadam u grupu slabovidnih osoba. Ja konkretno nisam imala problema tokom školovanja jer sam odmah obavijestila nastavnike i profesore o svom problemu. Uvijek sam sjedila u prvoj klupi, odakle mogu da vidim šta piše. U slučaju da nešto nisam mogla da vidim, pomagale su mi drugarice iz klupe, ili profesori.“
Koji su tvoji savjeti za osobe koje se nalaze u sličnoj situaciji – kako da barijere na koje nailaze tokom školovanja otklone i što bezbolnije preskoče?
Dajana Jerković: „Kao što sam već rekla, moj savjet je taj da se na ružne komentare ne treba obazirati, biti svjestan sebe i svojih kvaliteta i prihvatiti i zavoljeti sebe takvog kakav jesi. Ključnu ulogu igraju roditelji koji djeci od samoga početka treba da kažu istinu i da ih pripreme na ono što dolazi. Vi i vaši roditelji treba da obavjestite nastavnike i profesore o svom problemu, da bi vam proces školovanja bio lakši. Ukoliko se teško nosite sa činjenicom da imate neku vrstu hendikepa, savjetujem razgovor sa psihologom.
Koju bi najčešću predrasudu o osobama sa oštećenjem oka koja je prisutna u društvu, voljela razbiti?
Dajana Jerković: „Predrasudu da su ljudi koji su slijepi ili slabovidni manje vrijedni i korisni ovom društvu. Upravo je suprotno. To su veoma inteligentni i sposobni ljudi, puni želje za životom, napredovanjem i usavršavanjem. To što ne vide ih ne sprječava da se bave sportom, kuhaju, čitaju ili pišu. Rade sve kao i zdravi ljudi, ali na malo drugačiji i prilagođen način.
