Lejla Brko je diplomirana pravnica iz Sarajeva koja je aktivistiknja u mnogim udruženjima koja se bave problematikom osoba sa invaliditetom.
„Djevojka sam koja inspiriše bez obzira na činjenicu da mi je pri rođenju dijagnostikovana cerebralna paraliza kao posljedica prijevremenog poroda. Od tada pa do danas, nisam odustala od želje za životom.“
Ovako priču počinje 29-godišnja Lejla, a mi u nastavku donosimo njen osvrt na život, ljubav, društvo i stereotipe koji nas i dalje okružuju.
„Vraćajući se mislima u prošlost, najdraži period bio mi je dok sam kao dijete svoje stanje doživljavala prirodno i osjećala se potpuno ravnopravno i zdravo. Svi se bore s nekakvim stereotipom, tako da osobe s invaliditetom nisu iznimka. Razlika je u tome što prepreke s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju počinju sa stavovima drugih ljudi – stavovima koji su često ukorijenjeni u dezinformacijama i nerazumijevanjem onoga što je živjeti s invaliditetom.
Nema slabosti koja ne može pronaći svoju snagu. Nema tuge koja ne može pronaći svoju radost. Nema mržnje koja ne može pronaći svoju ljubav.
Sve je samo izbor. I zato odaberite ljubav koja voli beskrajno. Odaberite radost koja vam ne dopušta da prolijete suze. Odaberite osmijeh koji liječi sve oko vas. Odaberite život i nikad ne prihvatajte ništa manje od toga. Jednog dana cijeli život sažet ostaće u filmu od samo nekoliko sekundi. Neka vrijedi „Oscara“.
Živa sam. Ljubav me osnažila dok sam se borila na poligonu života. Bila sam poput vojnika u svladavanju prepreka, plivajući uzvodno prema strujama koje je uzburkala ljudska ruka. Težak teret na leđima kao kompletna borbena oprema koja vas vuče do dna vaših granica, vaše izdržljivosti. Prijete grmljavinske oluje i visoki valovi. Prijete mi stranci i oni poznati, zvani prijatelji … Svima nešto smeta i svi bi nešto promijenili … svi bi me spasili od mene … promijenili bi postavke mog uma i napravili ” pravi kalup “za mene. Znam da nisam savršena, imam puno mana, ali trudim se. Još ću dugo padati dok ih ne popravim. Svaki je čovjek pojedinac za sebe i nema šanse da jedna metoda nečega svima odgovara. Znam da sam definisana plivanjem uzvodno, protiv oluja, a svaka rana koju sam dobila znak je da sam pobijedila.
Ponosna sam jer sam osoba s invaliditetom, ponosna sam jer sam drugačija. Svaki naš korak za uspjehom je teži, ali ga zakoračimo iskreno i sa dobrom voljom.
Najlakše je raspravljati o težini invaliditeta, kao da je to jedino mjerilo značaja čovjeka i kao da to ne spada u domen rasprava šta je starije – kokoška ili jaje. Najlakše je vidjeti kako je drugom lakše, ne znajući apsolutno ništa o čovjeku kojeg procjenjuješ. I dok procjenjuješ, tako je lako propustiti priliku, ljutiti se jer neko kaže nešto što se tiče svih, ali se nikome iz različitih razloga ne dopada. I još je lakše sići sa perona sopstvenog života, dok za tuđim uporno trčiš. Stoga, ‘ćuti’, ćuti na sebi do sad nesvojstven način i budi bolji od sebe. Jer je to najteže i najbolje što možeš da si priuštiš. Nadrasti taj invaliditet i budi čovjek.
Meni nije žao mene. Čak ni kad drugima jeste. Čak ni kada ne biste mogli zamisliti život po raznim rehabilitacijama, s bolom na malo ozbiljniju promjenu vremena, s puno straha pred stepenicama i vječitim grčevitim neplivanjem u vodi. Ne, nije mi žao mene, ili bilo koga sa invaliditetom, ali ne zato što sam završila fakultet/radila /voljela/volim/smijala se/hodam, a ne sjedim/biram, nije mi žao mene jer žaljenje nema nikakve veze sa invaliditetom. Nisam ni zakinuta ni blagoslovljena jer imam to nešto, taj neki ‘problem’, jer problem nije razlog zakinutosti, još manje blagoslovljenosti. Nije mi žao mene. I ništa ne radim iz razloga jer trebam sebi nešto da nadoknadim. Mogla sam se roditi ili postati opreznija, glasnija, tiša, niža, viša, brža, sporija, i sve to bi bilo samo neki dio mene zbog kojeg ne bih mogla da se žalim.
Zašto bi sa invaliditetom bilo drugačije? Zato što drugi tako vide, zato je drugačije. Ali to su drugi, to i dalje nisam ja. I zato uporno ponavljam, moje je pravo da ne žalim sebe, da me drugi ne žale, jer u konačnici – ne žališ me zbog mene, već zbog svoje percepcije mene. A to je savršeno tvoja stvar.
Uprkos svim preprekama na svom životnom putu, osobe s invaliditetom idu kroz život sa svojim borbenim duhom i željom za životom i usput potpuno nesvjesno inspirišu mnoge osobe bez invaliditeta, ali i budu inspirisani i sami traže motivaciju u “tipičnim” osobama.”
