“Još uvijek čvrsto vjerujem da je pismo ispod jelke pisao Djed Mraz. Da se vile kriju u dubokim šumama koje noću otkrivaju svu svoju čaroliju i manifestuju je kroz boje i zvukove. Ponekad, kada nemam vremena zuriti u ljude na ulici, šaltam kanale na TV-u i gledam samo krajeve filmova da bih probuđena emocijom plakala. A kada sam ljuta, povrijeđena i sustigne me osjećaj nemoći, maštam da je sve suprotno od onog što me rastužilo i dovelo u to osjećanje, tako uspijevam da se nasmijem. Suština je da bez emocije ne mogu da funkcionišem, a probudi ju jedan osmijeh prolaznika, pogled na majku koja grli dijete ili kada mi neko otvori vrata.”
Ovo je 32-godišnja Biljana Nedić, koja je po profesiji diplomirana novinarka, a trenutno je zaposlena na administrativnim poslovima u Tvornici obuće Bema u Banjaluci. Spisak aktivnosti kojima se Biljana bavi u slobodno vrijeme je prilično dugačak. Pored bloga happybe.net, igra košarku u KKI “Vrbas”, trenira ples u Akademskom plesnom studiju “Habanera” sa prof. dr Sašom Jovanovićem, a odnedavno joj je zanimacija ronjenje, zbog čega je članica RK “Buk”. Tu je i slikarstvo, njena ljubav još od srednje škole.
U životu je donijela mnogo dobrih odluka, zahvaljujući kojima je uspjela da se ostvari na privatnom i poslovnom planu.
“Jedna od njih je košarka, jer me uvela u svijet sporta koji mi je dao mnoge smjernice za život van terena. Na posao gledam kao izvor egzistencije i mjesto na kojem mi mora biti ugodno, a možda i jeste uspjeh 12 godina biti u radnom odnosu na jednom mjestu. Studije sam završila, jer me interesovala ta oblast. Sve ono čime se bavim čini me zadovoljnom i srećnom. Iako imam mnogo nagrada, medalja i sličnih priznanja, opet ih ne vidim kao neke svoje uspjehe. Ako sam uspjela, znači završila sam nešto, a ja stalno imam osjećaj da tek počinjem.”
Foto: Jelena Medić
Uz osjećaj da konstantno tek počinje, koji je najbolji pokretač i motivator kroz dan, Biljana svim izazovima sa kojima se susreće, pristupa mirno i bez tenzije.
“Moje rutine i dnevne obaveze su podešene, tako da mi odgovaraju. Svaki dan je nov, tako da sam po sebi postavlja nove izazove. Ponekad je i samo ustajanje izazov kad si ušuškan i pospan. Nemam neke konkretne stvari sa kojima treba da se susretnem svaki dan, a koje se tiču izazova. Živim dosta dinamično i kada nije tako, onda je to za mene izazov da prihvatim mirno razdoblje bez adrenalina i velikih promjena, ali ni to nije svakodnevno.”
Ako se ne bavi slikarstvom, blogom, košarkom, plesom ili ronjenjem, ono malo slobodnog vremena što joj ostane, voli da provede sa ljudima koji je ispunjuju.
“Slobodno vrijeme koristim da se vidim sa prijateljima, porodicom i da budem sama sa sobom. Kada sam sama, onda volim posmatrati prirodu, pročitati nešto, pogledati film, kuhati, piti kafu u dvorištu ili praviti razmještaj po kući. Ako slobodno vrijeme podrazumijeva nekoliko slobodnih dana, onda sam na putu.”
Biljana vjeruje da dobri primjeri mogu da razbude ljude. Ali sve dok sistemska rješenja ne budu zadovoljavajuća, poštovana i pravedna, ne može se reći da smo na većem nivou uradili nešto. Previše često se priča o negativnim aspektima, a mogućnosti i dostignuća osoba sa invaliditetom se stavljaju u drugi plan.
“Priča se i o uspjesima, ali ne bez invaliditeta, što meni jako smeta. Nisam ja uprkos ili zbog invaliditeta napravila nešto. Mene vrijeđa kada mi pošalju pitanja o stvarima u kojima sam postigla neke rezultatate, pa u naslovu napišu “iako ima invaliditet” ili “iako je u kolicima” i slično. Pisala sam na svom blogu o tome. To je fizička karakteristika, koju nije lijepo isticati na takav način. Isto je kao da su napisali “Iako je debela” ili “iako ima kriv nos”. Ne bi trebalo da bude “dostignuća OSI” nego dostignuće “ime i prezime”, jer u Matičnoj knjizi rođenih piše moje ime i prezime, a u diplomi piše zanimanje, ne invaliditet. Moja želja je da ne budemo grupisani, obilježeni, nego da se zovemo imenom i prezimenom u kategoriji sporta, umjetnosti, biznisa, a ne kategoriji fizičke karakteristike, koju nosimo i nismo je sami odabrali. Da me neko ne bi pogrešno shvatio, dodaću, ja se mnogo šalim na svoj račun i nemam problem da otvoreno pričam o mnogim stvarima, ako one ne idu u onaj stepen intime koji ja želim da sačuvam samo za sebe. Ali ne smijemo miješati to sa rezultatima, poslom, predstavljanjem osobe u sferi u kojoj tematski nismo ograničeni ili uslovljeni.”
Iz njene perspektive i života do sada, ne vidi lose aspekte uzrokovane njenim fizičkim stanjem.
“To je kao kada neko nije zadovoljan prekomjernom kilažom, a nekoga baš briga. Tako i meni, ponekad mi smeta nešto, ali to je prirodno. Uzrok sreće ili nesreće u nama samima donesen je iz našeg uma, kako reagujemo na sve ono oko nas što nas čini zadovoljnim ili nezadovoljnim. Okolnosti koje su donijele u meni promjene, tiču se nepravde ili ljudi koji drugima čine nešto nažao, samim tim i meni. Drago mi je da sam iz takvih stvari izrasla, da su to lekcije koje sam savladala i sada tražim neke nove.“
Sport je bio, ali i dalje je njen saveznik, uz koji je sazrijevala i rasla, a istovremeno doprinijela društvu, ostvarivši sportske uspjehe, na koje su podsjetnik mnogobrojne nagrade na policama zidova.
“Smatram da su sportisti veoma dobri ambasadori svoje zemlje. Kao jedan od natrofejnijih klubova, čiji sam član, “Vrbas” je predstavljao svoj grad širom Evrope. Priznanja koja smo donijeli, ljudi koje smo ugostili, naše predstavljanje na velikim takmičenjima su poruka društvu da možeš biti među najboljim i kada za to nemaš gotovo nikakve uslove. Mi smo trenirali u osnovnoj školi “Borisav Stanković”, koja je jedina imala rampu na ulazu kako bismo kolicima imali pristup. Danas, kada naš klub ugošćava po šest i više ekipa iz zemalja širom Evrope, mi se možemo pohvaliti time da su skoro sve dvorane u potpunosti pristupačne za košarku u kolicima. Podigli smo svijest o našem sportu i to je dalo rezultat, mislim da su to veliki koraci.”
Foto: Biljana Nedić
Sportski duh se oslikava i u njenim razmšljanjima, stavovima i pogledima na život.
“Ne znam ko se sa kakvim izazovima susreće u svom životu, bira li ih sam ili su mu namijenjeni od života, bitno je da bira da se nosi sa njima, a ne da poklekne. Kada izaberemo biti pobjednici, mi smo već na tronu.”
Kao u svemu u životu, praksa je ona koja donosi rezultate. Teorija je tu da nas usmjerava, ali bez konkretnih poteza, promjene se neće dogoditi. Isto važi za promjene društva u pogledu osoba sa invaliditetom.
“Ljudi nisu stvari, pa da za njih imate napisano uputstvo za upotrebu. U redu je pitati ako nešto ne znaš. Pretpostavke u koje neki ljudi vjeruju kao istine, naprave problem. Mislim da svako treba dobiti šansu da iskoristi svoja znanja i vještine i u skladu sa tim, dobije svoje mjesto pod suncem. Kada bude normalno da npr. nekoga ko koristi kolica vidite da vodi dnevnik, primi narudžbu u restoranu, pojavi se u nekoj ulozi u filmu koja nije tematski vezana za OSI, posluži vas u butiku, onda ćemo znati da smo edukovani. Dok god sve ovo imamo samo tematski, tapkamo u mjestu.”
Svijet bi bio pozitivnije mjesto kada bi ljude procjenjivali na osnovu onoga što jesu, njihovih stavova, energije i emocije.
“Mislim da svi trebamo samo ljude prihvatiti takve kakvi jesu, ako nam se dopadaju zadržati ih u blizini, ako ne prosto ih pustiti da žive kako oni misle da treba. Veličanje ili ponižavanje nekog zbog iste stvari koju radi na drugačiji način, drugim intenzitetom i sa različitim rezultatima, nije ispravno. Nisu moja kolica meni teret, ona su moj pomagač. Nisam heroj jer vozim auto a ne hodam, ima ljudi koji hodaju a ne voze, nisu ni oni manje vrijedni zbog toga. Ne želim biti “pozitivna priča” jer imam invaliditet a radim što i drugi ljudi, jedem, spavam, ustajem na posao, borim se na svoj način kao i drugi ljudi na svoj, želim biti pozitivna jer se smijem, jer sam odabrala sport i umjetnost, umjesto nekih loših stvari.”
