Dejan Grgić je student socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, čija je ljubav prema društvenim naukama nadvladala onu prema tehnologiji. Djetinjstvo je proveo u malom mjestu blizu Nove Topole, a upisom na studije, seli se u Banjaluku, gdje danas živi, studira i radi. Dugogodišnji je volonter u mnogobrojnim organizacijama i udruženjima, kao i borac za poboljšanje položaja osoba sa invaliditetom. Rođen je sa oštećenjem očnih živaca, što je za posljedicu imalo gubitak vida od oko 80%, što ga nije spriječilo, kako kaže, da sam piše svoju životnu priču.
„Svako od nas sam piše svoju životnu priču. Ne postoje idealno lijepe životne priče! Mi sami biramo kakav ćemo život živjeti, kakve ćemo snove sanjati, koje ćemo želje ostvariti. Dok god razmišljate na način: „Zašto se ovo baš meni moralo dogoditi? Zašto baš ja? Drugi su krivi za ovo!“, nećete krenuti dalje od onoga gdje jeste i što jeste! Ako prihvatite sebe, prihvatiće vas i drugi. Iskoristite maksimalno ono što samo vi imate! Iskoristite život na najbolji mogući način!“
Njegova priča počinje 1993. godine prijevremenim rođenjem. Kao i svaka druga prijevremeno rođena beba, određeni vremenski period morao je provesti u inkubatoru.
„Budući da se život odlučio od samog početka poigrati i staviti pred mene razne izazove, koji su ponekad bili izazovi „između života i smrti“, danas ipak za sebe mogu reći da sam izuzetno hrabra i borbena osoba. Tadašnje ratno stanje nikako mi nije išlo u prilog, pa sam zbog nedostatka inkubatora u gradiškoj bolnici, odmah prevezen za Banjaluku. Sa kilažom od svega 800g i jednom „epizodom“ gdje sam čak prestao i da dišem, nisam baš ulijevao nadu da ću preživjeti. Ali, evo me sada i ovdje, dišem punim plućima. Nažalost, posljedica boravka u inkubatoru, donijela mi je jedan izazov koji će me pratiti do kraja života, a to je oštećenje očnih živaca, koji imaju za posljedicu gubitak čula vida od oko 80%.“
Osnovnu i srednju školu završio je u Gradišci. Što se tiče srednjoškolskog obrazovanja, završio je Tehničku školu, smjer Mašinski tehničar za kompjutersko konstruisanje.
„Kako tek pred kraj srednje škole postajem dio sistema socijalne zaštite i na neki način, tek od tada, ozbiljnije počinjem razmišljati o problemima sa kojima se pojedinci u društvu suočavaju, od nemogućnosti ostvarivanja svojih osnovnih ljudskih prava do predrasuda i odbacivanja od strane društva, samo zato jer neki od nas prilikom kretanja, možda koriste invalidska kolica ili bijeli štap ili možda nisu u mogućnosti da sagovornika gledaju u oči dok razgovaraju sa njim, nose naočare, itd. To je bio trenutak kada sam odlučio da ću se baš ja u životu baviti socijalnim radom i na taj način istraživati i boriti se za ljudska prava, posebno zaštitu prava, koja se tiču ranjivih kategorija društva. Raditi na mijenjanju svijesti društva u pogledu smanjenja predrasuda, adekvatnijeg informisanja, rušenja barijera. Smatram da je ono što ja mogu ponuditi, kao budući socijalni radnik u pogledu unapređenja položaja ranjivih kategorija društva, a to je, pored profesionalnog znanja i vještina, i iskustvo koje posjedujem, a što je veoma dragocjeno.“
Foto Dejan Grgić
Iako su ga oduvijek zanimale elektronika, tehnologija i telekomunikacije, život ga je odveo na stranu društvenih nauka, izučavanja društva, društvenih procesa i pojava.
„Posao socijalnog radnika je jedan od najtežih, pa i najstresnijih poslova i to stvarno nije posao, koji svako može da radi. S druge strane, to je poziv koji gradi čovjekovu ličnost.“
Teški trenuci, koji su sastavni dio svačijeg života, napravili su od njega ličnost kakva je danas. Potakli su ga na preispitivanje samoga sebe, ljudi i postupaka oko njega, kao i pojava u društvu, ali sa stanovišta ličnog rasta i razvoja.
„Počeo sam da pohađam razne edukacije, radionice i seminare, koji se bave psihologijom, čovjekom, boljim razumijevanjem samoga sebe i ljudi oko nas. Pomenuću program ličnog rasta i razvoja koji trenutno pohađam, a organizuje ga Centar za lični razvoj, coaching i edukaciju LiderLab Banja Luka. Povremeno sam angažovan na realizaciji aktivnosti pojedinih projekata, od kojih bih izdvojio, organizaciju i realizaciju II Međunarodnog teatar festa za osobe sa invaliditetom, koji je bio održan 2018. godine u Banjaluci, zatim istraživački rad u okviru projekta „Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana“ pod nazivom „Pristupačnost ostvarivanja biračkog prava za osobe sa različitim vrstama invaliditeta u Bosni i Hercegovini itd. I na kraju, bavim se volonterskim radom. Već par godina volontiram u Udruženju omladine sa invaliditetom „InfoPart“ Banja Luka.“
Dejan je učestvovao i u Erasmus + programu međunarodne razmjene studenata u okviru projekta „Trans2Work“ 2018. godine. Tom prilikom, živio je i radio dva mjeseca u Crnoj Gori. Iako vodi sasvim normalan i ispunjen život, ističe da se svakodnevno susreće sa„čudnim pogledima drugih ljudi“ i velikim predrasudama društva .
„Kao svoj najveći lični uspjeh, smatram to što sam izgradio i još uvijek gradim, sebe i svoju ličnost na način da razumijem navedene reakcije ljudi, koje uglavnom proizlaze iz neznanja, nerazumijevanja i neinformisanosti, kao i to što živim sasvim normalan život, koji se uopšte ne razlikuje od života drugih ljudi. Kada dođete u situaciju da aplicirate za studentski posao operatera u call centru i naiđete na ljude koji vas gledaju u oči i lažu da su od kolega saznali da sam bio na simulaciji radnog dana u call centru i da je utvrđeno da ja taj posao ne mogu raditi ili se doslovno čude, kada im kažem da uspješno radim reinstalaciju Windows OS i druge složenije informatičke radnje. Šta drugo reći, nego da razumijem takve reakcije, ali ih nipošto ne odobravam i baš zbog takvih stvari, želim da radim na zaštiti ljudskih prava i mjenjanju svijesti kod ljudi, kada su u pitanju osobe sa invaliditetom.“
Svakodnevni rad na sebi je nešto čemu Dejan teži, kako na privatnom, tako i na profesionalnom polju. Voli se opuštati uz muziku, trčanje, tjelovježbu, a zainteresovanost za tehnologiju mu je prerasla u hobi.
„Moj standardni dan u posljednje vrijeme doživio je neke manje izmjene. Od momenta kada sam krenuo da pohađam „Program ličnog rasta i razvoja 2020“ u centru LiderLab Banja Luka, uveo sam neki vid jutarnje rutine. Svako jutro ustajanje u 6h. Prvih pola sata je samo moje vrijeme, koje uglavnom provodim meditirajući, uz lagane jutarnje vježbe za pokretanje tijela. Zatim slijedi kafa ili zeleni čaj uz koju počinjem polako da planiram aktivnosti tog dana. Dan prolazi u aktivnostima, koje vjerujem da većina nas obavlja, uz rad, učenje, druženje sa prijateljima na kafi ili u šetnji, itd. S tim, što u posljednje vrijeme više posvećujem radu na sebi.“
Prioritet mu je da završi studije socijalnog rada, te, nakon završetka studija, pronalazak posla u svojoj profesiji.
„Naravno, svi mi želimo i neki posao nakon završetka studija, ali ako se to i ne desi odmah, radiću na tome da pokušam pokrenuti možda neku nevladinu organizaciju, udruženje građana ili neki servis podrške i na taj način nastaviti raditi na unapređenju položaja ranjivih kategorija društva, pa na kraju i cijelog društva. Pored želja vezanih za posao, volio bih još osnovati porodicu, proputovati svijet, a prije svega, otputovati u Egipat, kao i živjeti u nekim toplijim krajevima.
Invaliditet jeste uticao na njega, ali Dejan ističe da su to bili uglavnom pozitivni uticaji, koji su napravili od njega osobu kakva je danas. Pozitivna, vrijedna, realna i uporna.
„Prije svega, invaliditet mi je pomogao da znam šta je u životu stvarno bitno. Koji su prioriteti u životu? Kako živjeti i uživati u životu i malim sitnicama, koje stvarno čine život! Pomogao mi je i u boljem razumijevanju samoga sebe, ljudi koji me okružuju, njihovih postupaka… Poznata je ona: „Niko ne zna šta je imao, dok ne izgubi…“. Ja nikada nisam znao, vrlo vjerovatno da nikada ni neću saznati, šta sam mogao imati, ali znam šta imam i to mi je dovoljno, to me čini srećnim.“
Foto Dejan Grgić
Najkorisniji način edukacije cijelog društva o OSI jeste, prema Dejanu, prije svega, razgovor i širenje priča o njima, što i jeste cilj projekta „Heroji među nama“.
„Smatram da projekat „Heroji među nama“ kao i njemu slični projekti, umnogome doprinose boljem položaju osoba sa invaliditetom u društvu, na način da pružaju mogućnost osobama sa invaliditetom da se predstave i da se piše o njima i njihovim dostignućima, ali ne, na onaj senzacionalistički način, nego na način koji će svim čitaocima, ali i društvu generalno, dati uvid da osobe sa invaliditetom žive sasvim normalnim životom, imaju iste potrebe, želje kao i svi drugi članovi društva. To je ujedno i jedan od načina, koji će doprinijeti da se osobe sa invaliditetom osjećaju kao punopravni članovi društva. Pored toga, veoma je bitno omogućiti inkluziju u pravom smislu te riječi tj. već od predškolskog vaspitanja i obrazovanja krenuti sa edukacijom i informisanjem djece o OSI, povezati djecu sa invaliditetom i bez invaliditeta, kako bi se smanjila mogućnost stvaranja predrasuda, organizovati druženja, kampove koje će voditi OSI, raditi nekakav vid simulacije, postavljati pojedinace iz društva u ulogu OSI (npr. pojedinci iz društva da pokušaju vezati pertlu jednom rukom, otići u kupovinu sa povezom preko očiju…).
Dejan ističe činjenicu da je posljednjih nekoliko godina sve veći broj OSI koji su obrazovani, zaposleni, izuzetno aktivni među borcima za ljudska prava. Sve više su prisutni u medijima, što je od izuzetne važnosti, budući da su mediji vrlo uticajan faktor kreiranja društvenih stavova, pa tako i stavova o OSI.“
„Dobra ideja bi bila pokretanje aktivnosti u vidu slikovitog (slike/video) prikazivanja svakodnevnog života OSI. Na ovaj način pokazati društvu, kako OSI žive sasvim normalne živote, imaju ista ili slična interesovanja, želje kao i svi drugi članovi društva i da je, iako se drugima čini da je potrebno mnogo resursa za prilagoditi npr. neki pisani materijal u audio format, ne, nije! Većinom je dovoljno imati želju i volju. I ne, to nisu posebne potrebe OSI, to su sve osnovne potrebe koje svi mi imamo, samo što su različiti načini na koje te potrebe zadovoljavamo!“
