Dušica Lipovac: “To što imam invaliditet, nije prepreka da budem kompletno ljudsko biće koje misli, radi, osjeća, želi i ostvaruje“  

Dušica Lipovac je profesorka srpskog jezika i književnosti, trenutno zaposlena u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, gdje obavlja poslove bibliotekarke, lektorke i animatorke, na radionici konverzacije na srpskom jeziku za strance. Pored toga, dugogogodišnja je aktivistkinja u pokretu osoba sa invaliditetom. Direktorka je Filmskog festivala „Uhvati film – Banjaluka“. Voditeljka je uzajamne (peer-support) podrške u Banjaluci, u okviru projekta „Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana“. Dušica je, prije svega toga, pozitivna, nasmijana, zanimljiva, uporna, vrijedna i vedra osoba. Dušica je jedna od “Heroja među nama”.

„Devetnaest godina sam u nevladinom sektoru, u borbi za svoja i prava svih drugih osoba sa invaliditetom. Počinjala sam od radionica zagovaranja, pisanja projekata, rada u medijima kao portparolka, a stigla sam do organizacije i vođenja Filmskog festivala „Uhvati film – Banjaluka“. Po prirodi sam veoma optimistična, pozitivna i duhovita osoba. Radim u centru kulture i riznici znanja i informacija, u biblioteci, okružena knjigama. ​Ponosna sam na to, što nisam dopustila da me invaliditet sputav,a niti da mi bude prepreka u ostvarivanju mojih životnih ciljeva: da uspješno završim fakultet, radim posao koji volim, usavršavam se, radim na organizaciji Filmskog festivala… Smatram da mi sami rušimo sve predrasude i trebamo biti ponosni na sve naše uspjehe.​“

Rođena je sa urođenim invaliditetom, u pitanju je rijetka dijagnoza – Arthrogryphosis congenita multiplex, koju karakteriše kontrakture (ukočenost) zglobova. Mišljenje jednog doktora, bilo je da nikada neće prohodati, te da će život provesti u invalidskim kolicima.

„Mojim roditeljima odustajanje nije bilo opcija, a najviše radosti im je donijela činjenica da su moje intelektualne sposobnosti očuvane. Djetinjstvo na relaciji nekoliko gradova bivših jugoslovenskih država i po svim većim medicinskim centrima, pratila je rehabilitacija u kućnim uslovima, uz neiscrpnu snagu mojih roditelja i sestre. Iako sam veći dio svog djetinjstva provela po bolnicama i rehabilitacionim centrima, imala sam lijepo djetinjstvo.”

Djeca je nikada nisu odbacivala. Pjevala je i u horu, jer oduvijek mnogo voli muziku i ples.

“Sa plesom se nisam mogla profesionalno baviti, ali zato dobro plivam, a ako sam na nekom partiju ili svečanosti plešem po cijelu noć.  Osam godina sam provela u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ u Banjaluci zbog rehabilitacije, gdje sam pohađala i Osnovnu školu „Borisav Stanković“ (u sastavu Zavoda). Bilo mi je veoma teško da se odvojim od roditelja, sestre i prijatelja iz djetinjstva, iako sam vikende i raspuste provodila kod kuće u Gradišci. Negdje tokom 1993. godine, moji roditelji su odlučili da se iz Gradiške presele u Banjaluku, koju sam zavoljela kao da sam rođena u njoj i ne bih sebe sad mogla da zamislim da živim u nekom drugom gradu.”

Kako sama kaže, život osoba sa invaliditetom je uvijek pun izazova, jer se svakodnevno susreće sa nizom prepreka, predrasuda (iako živimo u 21.vijeku), problema, ali ono što ističe, je da “voli zvuk razbijanja predrasuda”.

“Sve te prepreke i predrasude na koje svakodnevno nailazim, samo su mi još veći podstrek u životu da nikada ne treba odustajati, te da je moguće da ostvarimo ono što želimo, ukoliko i radimo na ostvarivanju naših životnih ciljeva i želja. Odrastajući sam shvatila da invaliditet ne smije biti prepreka ili izgovor da nešto ne možemo, a pasivnim posmatranjem sa strane ništa ne možemo da postignemo, niti da promijenimo.  Invaliditet nije i ne smije biti razlog da se ne osjećate produktivno. Smatram da sam svojim radom i dugogodišnjim aktivizmom, kako ja tako i druge osobe sa invaliditetom, pokazale našoj okolini da smo stručni u onome za šta smo se školovali, a ne da se pojedinci fokusiraju samo na naš invaliditet, misleći da mi ne možemo odraditi nešto zbog fizičkih ograničenja.“

Dušica se svakodnevno susreće i sa nizom fizičkih prepreka, ali ne dozvoljava da zbog njih ne ispunjava redovne dnevne aktivnosti i ne iskoristi dan maksimalno produktivno.

„Svako jutro kada dolazim na posao, treba da se popnem uz ukupno oko 50-tak stepenica kako bih stigla do svoje kancelarije, a Biblioteka nema lifta. Moj otac me dovozi na posao i pomaže mi da se popnem uz stepenice, a tu je uvijek i podrška mojih radnih kolega i personalne asistentice. S obzirom da mi je potrebna pomoć u obavljanju nekih svakodnevnih aktivnosti, kao što je odlazak u kupovinu, šetnju, putovanje, odlazak na neke događaje, koristim servis perosnalne asistenticije, koja je jedna od osnovih preduslova za samostalan život osoba sa invaliditetom.“

Pored navedenih prepreka, ističe da je na svojoj koži znala osjetiti i dvostruku diskriminaciju, sa kojom se često susreću žene sa invaliditetom.

„Kao žena sa invaliditetom, često sam se susretala sa predrasudama, a žene sa invaliditetom su dvostruko diskriminisane: na osnovu pola i na osnovu invaliditeta. Često smo posmatrane kroz naš invaliditet, što dovodi do predrasuda i raznih stereotipa, te smo obilježene kao aseksualna bića i nesposobne da budemo žene, majke, partnerice, što je pogrešno mišljenje. Partnerski odnos žene sa invaliditetom, posmatra se kao nešto neobično i nesvakidašnje, te se postavljaju primitivna pitanja. Ponekad nisam imala pravo na emocionalnu ispunjenost u očima moje okoline, uvijek je tu bilo i biće komentara. Neki potiču iz neznanja, neki iz primitivizma, neki iz zlobe i tu konačnog lijeka nema. Povrijedili bi me svi ti neki čudni pogledi, pitanja na koje uzvratim osmijehom, svo to neshvatanje suštine ljudskog u svima nama, ali vremenom očvrsneš. Koračajući kroz život uzdignute glave s osmijehom na licu, trudila sam se da me sve te predrasude, ne pokolebaju. Bez obzira na svakodnevne prepreke, žene sa invaliditetom se ostvaruju kao majke, osnivaju svoje porodice, zaposlene su, aktivistkinje, uspješne su, imaju svoje partnere, koji ih obasipaju svom svojom ljubavlju i pažnjom. Najlakše bi bilo odustati i pasivno skrstiti ruke, što nam svima padne na pamet povremeno. Teže, dugoročno bolje i ljepše na kraju, je boriti se. To što imam invaliditet, nije prepreka da budem kompletno ljudsko biće koje misli, radi, osjeća, želi i ostvaruje.“

Njeno radno iskustvo dugo gotovo dvije decenije, donijelo joj je mnogo stvari na koje može i mora biti ponosna.

„Svaki uspjeh nam jača samopouzdanje i daje motivaciju za dalje, da još više radimo na sebi i napredujemo. Ne bih mogla posebno da izdvojim, koji mi je uspjeh najdraži jer svaki poseban, te je uticao pozitivno na moj život. U NVO sektoru sam 19 godina kao aktivistkinja u borbi za prava osoba sa invaliditetom. Pošla bih od diplomiranja, jer je on temelj svega onoga što sam do sada ostvarila, a nesebična podrška mojih roditelja i prijatelja je neiscrpna. Kao redovna studentkinja upisala sam se na Odsjek za srpski jezik i književnost. Stepenica na fakultetu je bilo jako mnogo. Dešavalo se čak da mi profesori sugerišu, da ne dolazim svaki dan na predavanja, jer su smatrali da je to izuzetno fizički naporno za mene. Ali, meni je to pričinjavalo zadovoljstvo, čak i kad sam se susretala sa nekim malo drugačijim preprekama u savladavanju fakultetskih obaveza. Ako ne bih stigla da zapišem nešto na predavanjima, uključivala bih diktafon. Ako mi treba vremena za pisanje pismenog dijela ispita, ostajala bih duže u učionici, ili odgovarala usmeno. I položila sam, jer za ispit nije bitno da li ćeš pisati ili pričati, već da znaš. Bitno je ne odustati. Danas znam da sam bila cijenjena kao studentkinja, koleginica i prijateljica na fakultetu.”

Borbu za bolji položaj osoba sa invaliditetom je pokazala i radom na Programu izjednačavanja mogućnosti lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj.

“Smatram da je moj doprinos i taj što sam se uključila u rad jedne političke partije u Republici Srpskoj, te bila na kandiatskoj listi za odbornicu na opštim izborima 2016. godine, s ciljem da se zalažem za unapređenje položaja lica sa invaliditetom. Zajedno sa koleginicom iz pokreta osoba sa invaliditetom, urađen je Program izjednačavanja mogućnosti lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj, a koji je usvojen ove godine.”

Kada nije okupirana poslovnim obavezama, Dušica se trudi da slobodno vrijeme iskoristi baveći se stvarima, koje najviše voli i koje je opuštaju.

“Svoje slobodno vrijeme volim da provodim uz dobru knjigu, film, uz druženje i šetnju sa prijateljima. Pravim planove za neke nove aktivnosti, razrađujući ideje za “Uhvati film – Banjaluka” festival ili neku incijativu. Da mi je pristupačan bazen u Banjaluci, vjerovatno bih često išla na plivanje, jer volim plivanje i opušta me. Međutim, plivanje je i jedan vid terapije za osobe sa invaliditetom. Tako da se ljeti radujem odlasku na more.“

Kao dio priče “Heroji među nama”, smatra da posljednjih godina postoji veća zainteresovanost društva za položaj osoba sa invaliditetom, a upravo akcije poput ove, pozitivno utiču na njihov svakodnevni život.

“Drago mi je da sam dio projekta “Heroji među nama”. Posljednjih godina primjetno je sprovođenje projekata i aktivnosti, koje doprinose poboljšanju statusa osoba sa invaliditetom. Upravo takvi projekti i aktivnosti, odmiču osobe sa invaliditetom od stereotipa da su oni predmet zdravstvenog i socijalnog sektora, te ih istinski uključuju u život zajednice i integrišu u kreiranje slike jednog društva.”

Prečesto se, nažalost, priča o nekim lošim aspektima, a mogućnosti i dostignuća osoba sa invaliditetom se stavljaju u drugi plan. Cilj projekta “Heroji među nama” je da se to promijeni, počevši od toga da javnost čuje želje i snove osoba sa invaliditetom. Dušica već aktivno radi na ostvarivanju svojih snova.

“Jedan od opštih interesa u oblasti kulture jeste, definisano i u Zakonu o kulturi, podsticanje kulturnog i kreativnog rada i dostupnost svih kulturnih sadržaja licima sa invaliditetom, odnosno podsticanje umjetničkog i kulturnog stvaralaštva, društveno osjetljivih grupa. Uz podršku mojih radnih kolega i udruženja/organizacija, pokrenula sam inicijativu, da se u biblioteci ugradi lift, jer sve ustanove kulture, a i druge institucije, treba da budu dostupne osobama sa invaliditetom. Za lift je potrebno 60. 000 KM, a smatram da nije problem novac, jer vjerujem da ga ima. Potrebna je dobra volja i upornost. Nisam za to da postoje posebno odvojena odjeljenja za OSI, a posebno za osobe bez invaliditeta, želim da se OSI integrišu u društvo. Ustanove kulture treba da u potpunosti budu pristupačne za OSI. Prepreke i predrasude, ograničavaju životne izbore OSI, a njihovim uklanjanjem omogućiće se jednake mogućnosti i ravnopravno učestvovanje u svim sferama društvenog života u našoj lokalnoj zajednici. Kako je kultura važna za svakog pojedinca, tako je važna i za osobe sa invaliditetom. Veoma je bitno da nas kulturna zajednica prepozna kao stvaraoce, ali i kao  konzumente kulture, te da kulturne ustanove budu pristupačne za sve osobe, bez obzira na oblik invaliditeta kojeg imaju.”

Uloga umjetnosti i kulture u društvu, ali i rušenje predrasuda kroz umjetnost, su po Dušici neizmjerno važni. Ona je od 2016. godine i direktorka Filmskog festivala “Uhvati film – Banjaluka”, koji ove godine proslavlja jubilarnih 10 godina postojanja.

“Prikazi iskustava života s invaliditetom kroz filmsku umjetnost, značajan je korak ka ostvarivanju jednakih prava, pristupa i odnosa sa društvom, koje se temelji na neznanju, predrasudama i strahu. Popularizovanjem raznih manifestacija, projekata i aktivnosti, promoviše se umjetnost, koju stvaraju osobe sa invaliditetom, a njihov aktivizam i rad doprinose poboljšanju društvenog položaja. Ovaj festival je od velikog značaja, ne samo za naš grad, nego i za region. Filmski festival „Uhvati film“ obuhvata projekcije domaćih, kao i inostranih filmova, dokumentarne i igrane forme. Neke od priča govore o osobama, koje su zatvorene i izolovane zbog barijera, predrasuda, diskriminacije, nedostatka razumijevanja ili zato što žive u ruralnim područjima. Pored umjetničke vrijednosti, festival ima i onu ljudsku, jer prenosi poruku, da zaslužujemo jednake mogućnosti da ostvarimo sopstvene potencijale. Kao voditeljica grupe uzajamne podrške (peer-support) i članica Mreže žena sa invaliditetom BiH, drago mi je što imam priliku da sa ostalim članicama razmijenim iskustva i ideje, te na taj način, radimo na međusobnom osnaživanju i organizovanju aktivnosti, koje će doprinijeti većoj vidljivosti žena sa invaliditetom. Neformalna Mreža žena sa invaliditetom, potaknuta je idejom okupljanja svih žena sa invaliditetom, kako bi se aktualizirala ova pitanja unutar organizacija, koje se bave ovom tematikom. Projekat „Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana“, dao nam je tu mogućnost da se formira Strategija razvoja neformalne mreže žena sa invaliditetom, s ciljem da prenosimo informacije iz jedne u drugu lokalnu zajednicu, da pokrećemo zajedničke inicijative i da se što češće sastajemo, kako bi rješavali sva pitanja i probleme.”

Dušicu ispunjava njen posao, voli različite projekte i aktivnosti u koje je uključena, uživa u svojim hobijima, ali ono što joj je uvijek na prvom mjestu, je njena porodica.

“Srećna sam uz divnu porodicu: majku kao prijateljicu za cijeli život, oca kao životnog učitelja i kritičara, sestru kao najtopliju stranu podrške, prijatelje – dobre ljude, a svi oni zajedno su mi vjetar u leđa i podrška. Kao dijete, roditelji su me svaki dan snosili pred zgradu u kojoj sam odrastala, da se igram sa djecom. Nije to mala stvar, odlučiti se na nešto takvo i svaki dan savladavati stepenice umjesto mene. Onda su me naučili da se krećem uz njihovu pomoć, što je posebna dimenzija samostalnosti i na tome sam ih zahvalna. Moji roditelji, sestra i prijatelji nebrojeno puta su me podizali kad potonem, emocionalno, psihički, kad se prepreke učine većima nego što jesu. I na svemu tome sam im zahvalna, nisu odustali od mene.“

Dušica se dugi niz godina bori za prava OSI, a pozitivna stvar je što je ostvaren očigledan napredak od njenih početaka, do danas, koji ona sama primjećuje.

“Mnogo toga se promijenilo od prije 19 godina, pa do danas. Napredak je taj što su OSI postale vidljivije, te se uključuju u sve sfere društvenog života, pa i u politički život. Od velike je važnosti, što je zajednica počela da obezbijeđuje podršku osobama sa invaliditetom, prije svega, kroz servise podrške kao što su personalna asistencija, pristupačan prevoz, pristupačno okruženje, dostupnost informacija, ortopedska pomagala. Ovi servisi su neophodni i u pogledu pristupa obrazovanju, zapošljavanju, kao i svim drugim sferama društvenog života (kultura, sport, rekreacija…), a koji su od presudne važnosti za samostalan život osoba sa invaliditetom, što će doprinijeti većoj socijalizaciji. Imamo dobru saradnju sa Gradskom upravom – promjene se osjećaju, ali dosta toga još treba da se uradi. Smatram da je jedan vid zalaganja i kada glasno kažeš svoje mišljenje, ukoliko ti se nešto ne sviđa i ukazujem na problem dajući rješenja, jer na taj način skrećemo pažnju na ono što nije u redu i na čemu treba da se poradi. Ukoliko stvari budemo gurali pod tepih, ništa neće biti dobro, niti će biti riješeno na bolje. Zajedno sa koleginicama i kolegama iz NVO sektora, bilo to kroz projekte ili aktivnosti, radi se na poboljšanju uslova života osoba sa invaliditetom. Timski rad je veoma važan, jer se međusobno dopunjujemo i razmijenjujemo iskustva, ideje, rješenja… Osobe sa invaliditetom moraju preuzeti stvar u svoje ruke, zato što one najbolje znaju ono što njima treba i kako to da se riješi na najbolji mogući način. Svako od nas može da doprinese poboljšanju uslova života u našoj lokalnoj zajednici, pokretanjem inicijativa, aktivnosti, skretanjem pažnje na određene stvari, prepreke na koje nailaze, probleme i slično. Saradnja između NVO i vladinog sektora je od presudnog značaja za rezultate i promjene. Obavezno je uključiti OSI i udruženja/organizacije, prilikom procesa izrade i usvajanja zakona, politika i strategija u oblasti invalidnosti, koji trebaju biti u skladu sa međunarodnim standardima.

Ima još mnogo stvari na kojima cijelo društvo, zajedno mora raditi i koje se u budućnosti moraju poboljšati.

 “Ono na šta želim skrenuti pažnju jeste da je još uvijek mali broj zaposlenih OSI u javnim ustanovama, preživljavaju iz mjeseca u mjesec od male invalidnine, a neko nema prava ni na nju, ili od iznosa za tuđu njegu i pomoć. U skorijoj budućnosti, voljela bih da vidim što veći broj zaposlenih osoba sa invaliditetom, jer među nama ima mnogo vrsnih pravnika, psihologa, novinara, profesora. Zapošljavanje je jedan od osnovnih načina socijalnog uključivanja OSI u sve društvene tokove, a i osiguravanje egzistencije, čime se smanjuje siromaštvo i socijalna isključenost.”

Invaliditet koji ima uticao je na njen život, ali, Dušica se davno fokusirala samo na pozitivne aspekte i stvari, koje njen život čine ljepšim.

“Naučila sam da je veoma važno vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, vođeni mišlju “Ja to mogu!” Uvijek optimistična, ne dozvoljavam da mi bilo kakve prepreke ili predrasude zakomplikuju život, već na njih gledam kao na podstrek u ličnom razvoju i daju mi snagu u ostvarivanju životnih ciljeva.”

Svaka Dušičina izjava odiše optimizmom, što je još jedan dokaz da su stanje duha i pogled na svijet, ono što briše ili stvara prepreke, bez obzira sa kakvim problemima se susreće pojedinac.

“Dok sam odrastala i sazrijevala, čovjek shvati da život ne bi bio život, kada ne bi bilo problema i prepreka, koje postoje kako bismo se naučili snalaziti u životu. Prepreke su svuda oko nas, u svim aspektima života pa i u nama samima, a na nama je kako ćemo se i na koji način uspjeti izboriti sa njima. Svaku prepreku na koju sam nailazila u životu, savladala sam snagom svoje volje, da me ništa ne može spriječiti da ostvarim svoj cilj, pa tako ni arhitektonske barijere ili mišljenje pojedinaca, da nešto ne mogu zato što imam invaliditet.”

Najboljii način da se cijelo društvo edukuje o osobama sa invaliditetom, ali na jedan zdrav i produktivan način, podrazumijevalo bi stavljanje akcenta na njihove mogućnosti i potencijale, što i jeste cilj projekta “Heroji među nama”. Pored toga, Dušica napominje da neafirmativno prikazivanje osoba sa invaliditetom u javnosti, kao bolesnih, zavisnih i jadnih, posmatrajući ih sa sažaljenjem, dovodi do negativne slike o njima.

 “Posmatrajući ih kroz prizmu problema i ograničenja, stvaraju se predrasude, stereotipi koji su ukorijenjeni od početka ljudske civilizacije. Akcenat se često stavlja na invalidnost, pasivnost, neuključivanje u sve društvene sfere života. Umjesto toga, treba da se stavi na sve naše preostale mogućnosti i potencijale. Mi smo ravnopravni članovi društva, te možemo doprinijeti razvoju naše zajednice. Afirmativnim i pozitivnim načinom, potrebno je privući pažnju javnosti, te osnažiti osobe sa invaliditetom, kako bi se aktivnije uključile u sve društvene aktivnosti, koje će doprinijeti njihovom ličnom razvoju i poboljšanju uslova života. Treba nam dati šansu, da pokažemo da smo stručni u onome što radimo i s čim se bavimo, bez da se samo fokusira na naš invaliditet. Invaliditet me ne definiše, niti moja dijagnoza. Polazim od onog „See me, not my disability“.

Sljedeći korak, pored širenja pozitivnih priča, koji bismo svi zajedno trebali napraviti, kako bi se trenutno stanje društva prema osobama sa invaliditetom poboljšalo je, ističe Dušica, veća podrška medija i javnosti, kako bi se predrasude o osobama sa invaliditetom smanjile, a na kraju i pobijedile.

“Godina ima 365 dana, a mnogo bi značilo kada bi se svaki dan na televiziji, radiju, web portalima emitovale emisije, ili filmovi, ili pisali tekstovi posvećene OSI. Nedovoljno je da se to uradi, samo onda kada se obilježava Međunarodni dan OSI, ili kad imamo neku aktivnost, ili promovisanje projekta. Dajući podršku OSI, one se osnažuju, kako bi sebe vidjele kao nosioce promjena, а oni to i jesu. Bitna je saradnja i partnerstvo sa svim institucijama, ali vlast treba da čuje naše mišljenje i naš glas. Zajednička saradnja može doprinijeti svemu onome, što može poboljšati život OSI. Svojim znanjem, vještinama i sposobnostima OSI mijenjaju društvo na bolje, dobijajući svoje mjesto, kao aktivni učesnici u društvu.”

Njena poruka svima upravo je onakva kakva je i ona – optimistična, pozitivna, vedra i odlučna.

“Iako su vremena teška, budite optimistični i vjerujte u sebe. Radite na sebi, učite, čitajte, proširujte svoje znanje, istražujte teme koje vas zanimaju, jer samo tako možete da uspijete. Kritiku prihvatajte kao dobronamjeran savjet, kao što iz grešaka možemo mnogo da naučimo. Osobe sa invaliditetom svojom voljom i željom za životom, uspješno se ostvaruju na mnogim poljima, iako se susreću sa svakodnevnim barijerama, problemima, što je prvenstveno dokaz, da možemo plivati u onome što zovemo ŽIVOT. Zagrlite život najjače i živite ga!”