“Najčešće su predrasude da su osobe sa hendikepom nesrećne u svom tijelu i životu, da su nesamostale, da ne mogu da se ostvare kao roditelji, da nemaju partnere/partnerke jer ih niko ne želi. Takođe, da sve što urade treba posebno hvaliti… Kao suprotnost tome, ljudi sa hendikepom se posmatraju kao heroji, inspiracija, oni koji imaju posebnu vrstu mudrosti koju su dobili jer se “muče”. Tačno je da osobe sa hendikepom imaju mnogo izazova u životu, ali zasigurno se ne muče već se trude da žive život punim kapaciteotm, kao i svako drugi.”
Lana Nikolić je doktorantkinja, novinarka i aktivistkinja. Upisala je doktorske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu, ali je nedavno odlučila da promijeni fakultet kako bi se bavila istraživanjem medija, što je više zanima. Takođe je i stipendista stipendije “Boris Trivan” koju dodjeljuje Institut za digitalne komunikacije. “Mislim da će digitalno tek da postane važno, a da je jedini put u pravilnom razumijevanju i praćenju svih tih promjena da hrabro zakoračimo, a ne da se plašimo jer se nešto mijenja”, rekla je tim povodom.
Napisali ste da se ovo društvo, osim na Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, prema osobama sa invaliditetom ponaša kao da su strano tijelo. Na šta ste konkretno mislili?
LANA NIKOLIĆ: U tom tekstu rekla sam samo neke osnovne stvari koje prepoznajem kao problem, među njima i tu rečenicu, kojom sam željela da ukažem na to da osobe sa hendikepom nisu zaista dio društva. Naprosto, zbog arhitektonskih i drugih oblika nepristupačnosti, predrasuda i strahova, one nemaju normalan život, niti ih do kraja društvo prihvata. Najčešći je pristup sažaljenje ili divljenje, ponekad i okretanje glave, kao i ignorisanje osoba koje se razlikuju. Mnogi u našem društvu ponašaju se i osjećaju kao da su osobe sa hendikepom neki tamo ljudi, udaljeni od nas i naših života. Zapravo, svako od nas može da postane osoba sa invaliditetom iz najrazličitijih razloga. Ne treba da se plašimo toga već da ljudima koji se na bilo koji način razlikuju pristupamo otvorenog srca, jer izazovi koje drugi imaju nisu samo njihovi nego i naši, i trebalo bi da se potrudimo da nešto mijenjamo nabolje kada god možemo.
Predrasude i nerazumijevanje koje pominjete su vjerovatno i osnovni razlozi polarizacije na osobe sa i bez invaliditeta. Šta se, po vama, najčešće misli o osobama sa hendikepom?
LANA NIKOLIĆ: Najčešće su predrasude da su osobe sa hendikepom nesrećne u svom tijelu i životu, da su nesamostalne, da ne mogu da se ostvare kao roditelji, da nemaju partnere/partnerke jer ih niko ne želi. Takođe su prisutna i mišljenja da sve što urade treba posebno hvaliti ili posmatrati kao neki herojski napor, i da je sve što urade razlog za posebno hvaljenje. Kao suprotnost tome postoji i posmatranje ljudi sa hendikepom kao heroja, inspiracije, onih koji imaju posebnu vrstu mudrosti koju su dobili jer se “muče”. Tačno je da osobe sa hendikepom imaju mnogo izazova u životu, ali zasigurno se ne muče već se trude da žive život u punom kapacitetu, kao i svako drugi. Prisutno je i omalovažavanje i obeshrabrivanje “gde ćeš ti to sam/a takav/a, neka ja ću”, “ne mogu da te gledam kako se mučiš”, “ja da sam na tvom mejstu, ubio/la bih se”, a sa druge strane i ono “jao, svaka ti čast, kako ti sve možeš!”. Postoji i posebno hvaljenje partnera/partnerki osoba sa hendikepom – i oni/one su posmatrane kao superheroji/heroine jer su odabrali da budu sa nekim ko je različit.
Šta nedostaje da se zvanične informacije o inkluziji podudare sa praksom? Da li je naše društvo prijateljska sredina za osobe sa hendikepom? Kakvo je vaše lično iskustvo?
LANA NIKOLIĆ: Moje lično iskustvo nije loše, ali postoji mnogo razloga za to. Odrasla sam u maloj sredini gde sam bila apsolutno prihvaćena, pored toga, koristim štake kada hodam tako da u suštini nije bilo toliko teško da budem dio bilo kakvih dešavanja. Imala sam uvijek mnogo prijatelja koji su i pomagali da sve prepreke prođem na zabavan način, a takođe tu važnu ulogu ima i moj partner. Osobe sa hendikepom najčešće moraju same da se snalaze u rješavanju izazova svakodnevice, od prevoza, preko nabavke lijekova ili odlaska kod ljekara do pristupa obrazovanju, i u velikoj mjeri se oslanjaju na porodicu i prijatelje, na primjer roditelji ili partneri/ partnerke su u nekim ili svim svakodnevnim situacijama i personalni asistenti. Sve je nepristupačno – svuda su stepenice, rampe su najčešće pod lošim uglom, rijetki su pristupačni toaleti, taktilne staze. U ustanovama poput zdravstvenih i kulturnih nema tumača znakovnog jezika, zvučni semafori često ne rade. Takođe, naše društvo ne prepoznaje značaj toga da osoba sa hendikepom prisustvuje nekom kulturnom dešavanju ili može nesmetano da uđe u kafić, a onda sasvim opušteno ode u toalet. Tu su i finansijske prepreke – osobe sa hendikepom često imaju vrlo niska primanja u porodici, imaju više izazova da pristupe visokom obrazovanju, završe fakultet i zaposle se. Zapošljavanje je posebno važan problem jer poslodavci osobe sa hendikepom iz straha vide kao trošak, a ni ne znaju koji vid podrške je možda potreban – to može da bude sasvim minimalno prilagođavanje poput fleksibilnog radnog vremena. Prosto, osobe sa hendikepom moraju mnogo toga da plate dodatno – od personalnih asistenata, ljekarskih pregleda, lijekova, terapija do taksija. Ja lično moram da zaradim više od dve prosečne plate u Srbiji da bih mogla da platim terapije, taksi i preglede. Tu najviše trpi “normalan život” jer nama novac prvo ide na ono što nas održava u što boljem zdravstvenom stanju, a tek onda možemo da razmišljamo o odjeći, izlasku, edukaciji.
Vi ste novinarka. S obzirom na to da mediji imaju i edukativnu ulogu, kako ocenjujete njihovo izveštavanje o životu osoba sa invaliditetom?
LANA NIKOLIĆ: Mediji najčešće izvještavaju tako da samo pojačavaju predrasude. U njihovom pristupu ima podsticanja sažaljenja, tuge ili divljenja. Česti su naslovi poput “Lana Nikolić ima invaliditet/ hoda na štakama, ali to je nije spriječilo da…”/ “Ima cerebralnu paralizu, ali niže uspjehe”. Ovo sam bukvalno izmislila da ne bih nikoga imenovala, ali eto, takav je pristup, i on implicira da se od osobe sa hendikepom i ne očekuju neki posebni rezultati, a kad se dese, onda je to uvijek upoređeno sa situacijom hendikepa, da bi se učinilo još čudnijim i nevjerovatnijim. Tu su i herojski pristup i divljenje, koje implicira da osoba sa hendikepom ima nadljudske sposobnosti i da joj se zato treba diviti jer je ipak nešto postigla. U suštini, u novinarskom tekstu ili prilogu potrebno je u fokus staviti osobu, a tek onda njenu različitost, ne kontrastirati hendikep sa uspesima i ne predstavljati osobu kao superheroja/heroinu. U video-prilozima trebalo bi izbjegavati tužnu muziku i pretjerano kadriranje i zumiranje kolica, štaka, bijelog štapa, na primjer. Mediji imaju veliki uticaj i važno je da o ovoj važnoj temi izvještavaju adekvatno, i zato sam u saradnji sa Timom za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Republike Srbije napravila kratak Priručnik za novinare i novinarke: izvještavanje o osjetljivim grupama – osobe sa hendikepom, u nadi da nekome može da koristi. Ovo je ujedno i poziv kolegama novinarima i novinarkama da ga pročitaju!
Predstoje vam nove doktorske studije i specijalizacija sa stipendijom “Boris Trivan“. Šta očekujete od titule doktora nauka? Da li su znanje i titule ulaznica za radno mjesto?
LANA NIKOLIĆ: Znanje i titule u našoj zemlji nikako nisu ulaznica za radno mjesto, mislim da to znaju svi perspektivni vrijedni mladi ljudi koji su napustili ovu zemlju, ili oni koji ne mogu da nađu posao bez obzira na svoje visoke kvalifikacije. Moram napomenuti da je jedini lijek za tu situaciju da mladi budu hrabri i da volontiraju, uče što više, da kada god padnu ponovo ustanu, i posao mora da dođe. Naše društvo jeste u vrlo izazovnoj situaciji u svakom smislu, ali odustajanje nikada nije rješenje, samo dalje učenje i traganje.
Kada sam upisala doktorske studije na Filološkom fakultetu, čula sam i komentare kako me niko nikada neće zaposliti baš sa tom stručnom spremom, jednostavno poslodavac ne želi da vas plaća u skladu sa znanjem. U međuvremenu sam odlučila da promijenim polje istraživanja tako da od jeseni najvjerovatnije idem na neke druge doktorske studije koje će obuhvatiti moje interesovanje za medije i komunikaciju u digitalno doba, kao i za ulogu umjetnosti u svemu tome. Međutim, bez obzira na ovu promjenu u mojoj akademskoj karijeri, i dalje smatram da je doktorat nešto što radimo isključivo za sebe, iz ljubavi prema znanju, i bez očekivanja da će ta titula nešto posebno da nam otvori u životu. Samo tako nećemo biti razočarani.
Ulaznica za radno mjesto je samo naša upornost i želja da svakog dana naučimo nešto novo – da učimo cijelog života, i da preuzmemo odgovornost za svoj život i potencijale koje imamo birajući aktivnu ulogu, mijenjajući društvo nabolje.
Tekst preuzet sa: vreme.com
