Nijaz Memić je osnivač prvog Ski kluba za osobe sa invaliditetom, kao i prvi predstavnik Bosne i Hercegovine na Zimskim paraolimpijskim igrama 2010. godine. Potpuno posvećen skijaškim aktivnostima i pomoći osobama sa invaliditetom, posebno djeci – veliki broj mališana je upoznao sa ovim zimskim sportom i na taj način poboljšao njihovu inkluziju u društvo. Sa njim smo razgovarali o važnosti bavljenja sportskim aktivnostima od djetinjstva, njegovom životnom putu i misiji koju uspješno ostvaruje.
Kako ste u stvari uplovili u „skijaške vode“ i kako je izgledao sam početak? Sjećate li se i danas svojih tadašnjih stavova, dilema i možda i straha od nepoznatog?
Nijaz Memić: „U prinicipu ja sam u skijanje za osobe sa invaliditetom prešao iz sjedeće odbojke koja je baza svih paraolimpijskih sportova u Bosni i Hercegovini. Nije bilo nekog posebno naglašenog straha od novog izazova jer sam još kao dječak od pet godina naučio skijati, ali jeste bilo velikih problema zbog neadekvatnog ortopedskog pomagala koje sam tada imao. Najveći izazov kojeg pamtim iz tog perioda jeste gotovo nemoguća misija obuvanja pancerica sa nefleksibilnim stopalom na protezi, sjećam se da sam samo u pokušaju obuvanja skijaških cipela slomio tri proteze. Ali, bio sam siguran da kad ih obujem, da je to to i da neće biti problema barem kada je skijanje u pitanju.“
Koliko se, od Vaših početaka, pa do danas, popravila i unaprijedila situacija kada je riječ o sportu osoba sa invaliditetom?
Nijaz Memić: „Mnogo se popravila situacija i kada je društvo u pitanju, ali i kada su u pitanju neki opšti uslovi za sport osoba sa invaliditetom. Na samom početku, neposredno nakon završetka rata u BiH ljudi su bili dosta skeptični kada je u pitanju sport namjenjen ovoj društvenoj kategoriji, a pogotovo kada je u pitanju skijanje. Ono je ekstreman i zahtjevan sport i za osobe koje nemaju ograničene fizičke mogućnosti, a posebno težak sport za osobe sa invaliditetom. Ali, što su otpor, skepticizam i neslaganje bili veći – i moja želja da uspijem je bivala sve veća i veća.
Predsjednik ste prvog Ski kluba za osobe sa invaliditetom i osnivač inkluzivne škola skijanja – možete li nam reći više o ovom projektu?
Nijaz Memić: „Taj projekat je između ostalog i jedna od stvari na koje sam u svojoj karijeri najponosoniji. Projekat je nastao kao sušta potreba za promocijom zimskih sportova namijenjenih osobama sa invaliditetom, ali i rezultat dugugodišnjeg rada i iskustva stečenog na skijalištima širom svijeta. Na samom početku je to bila škola skijanja isključivo za djecu i odrasle osobe sa invaliditetom, a onda sam odlučio da to mora biti inkluzivni projekat i zaista se to pokazalo kao pun pogodak. Danas u inkluzivnoj školi skijanja koju organizuje Ski klub osoba sa invalidetom „Sarajevo“ zajedno prve skijaške korake uče djeca sa najtežom oblicima invaliditeta i tipična djeca bez bilo kakve razlike ili problema.“
Koliko je bitno da se djeca sa invaliditetom od najranije dobi uključe u sportske aktivnosti, ali i da budu i kroz sport u kontaktu sa djecom koja nemaju fizički hendikep?
Nijaz Memić: „Od neprocjenjive je važnosti da se djeca sa invaliditetom od najranije dobi uključe u sport i sportske aktivnosti. Prije svega, učešćem u sportu njihovo samopouzdanje progresivno raste, a nestaju barijere u komunikaciji koje većina djece iz ove društvene skupine ima. Participacijom u sportu od najranije dobi oni stvaraju preduslove da u kasnijim fazama budu ravnopravni članovi društva i učesnici društvenih događaja, da kroz sport dođu do samopouzdanja i voljnog momenta koji će im omogućiti nastavak obrazovanja i sticanje akademskih zvanja a na kraju krajeva, da oni na kraju budu ti koji će pomoći integraciju osoba sa invaliditeom stečenim znanjima i iskustvom.“
Koliko se djeca koja i kroz sport budu uključena u razne društvene aktivnosti kasnije lakše nose sa različitim izazovima? Odnosno kako to sve kroz sport šire svoje vidike?
Nijaz Memić: „Djeca uključena u sport – ali ne samo djeca jer se ovo odnosi i na starije osobe, mnogo lakše se suočavaju sa iskušenjima i izazovima koje nosi život. Svi oni, a pogotovo djeca brzo nauče da život nisu samo pobjede nego i porazi, brzo shvate da treba biti ista osoba i u pobjedi i u porazu.“
Prvi ste predstavnik BiH na ZImskim paraolimpijskim igrama. Kakvi su sada utisci, poslije više od 10 godina? Šta mislite, šta je najviše uticalo na to da uspijete ostvariti tako velik uspjeh?
Nijaz Memić: „Biti prvi predstavnik svoje zemlje na zimskim paraolimpijskim igrama u istoriji je nešto što se ne može mjeriti ni sa jednim drugim uspjehom. Priče koje često čujemo ili recimo fraza „olimpijske ili paraolimpijske igre su san svakog sportiste“ su zaista samo priče ili puka fraza dok takav događaj ne doživite „uživo“ – pogotovo kao učesnik najveće sportske manifestacije na svijetu. To je nešto što će zauvijek biti dio mog bića i dio moje biografije. Ipak, bez obzira koliko se trudili i koliko ulagali da odete na paraolimpijske igre bez pomoći porodice, prijatelja, a u ovom slučaju i velikog posla kojeg su odradili tadašnji generalni sekretar Hrvoje Rebić i predsjednik Paraolimpijskog komiteta BiH Mustafa Demir, to je gotovo pa nemoguća misija.“
Koji je po Vama ključni korak u edukaciji društva o osobama sa invaliditetom?
Nijaz Memić: „Najbolji način jeste da dio tog procesa moraju biti osobe sa invaliditetom. Društvo mora ulagati u obrazovanje osoba sa invaliditetom jer, obrazovana osoba sa invaliditetom je resurs koji je danas jako tražen. U tom procesu trebamo kontinuitet i programe, naravno i projekte ali projekat ima svoje odrednice, vrijeme trajanja a programi traju u kontinuitetu.”
Širenje pozitivnih priča jedan je od načina da se trenutno stanje društva prema osobama sa invaliditetom poboljša. Zbog toga ste osnovali i projekat “SportusParalimpikus”?
Nijaz Memić: „Pozitivne priče trebaju prostor i mjesto na kojem će biti prezentovani široj javnosti , a upravo iz ovog razloga prije nekoliko godina sam na Radiju Bosne i Hercegovine pokrenuo projekat “SportusParalimpikus” koji osim sporta prati uspjehe osoba sa invaliditetom i na drugim poljima. Dakle, poenta je u medijima (televiziji, radiju, elektronskim, printanim) koji trebaju u kontinuitetu da izvještavaju o osobama sa invaliditetom, a ne periodično ili s vremena na vrijeme.”
Koje je Vaše mišljenje, koliko su bitni projekti poput “Heroji među nama”, kako bi se popravio položaj osoba sa invaliditetom u društvu generalno?
Nijaz Memić: „Izuzetno su bitni jer upravo stvaraju preduslove o kontinitetu o kojem sam govorio. Osobe sa invalidietom same djelimično popraviti svoj položaj, ali bez učešča šire društvene zajednice dugoročno je teško ostvarite neke bitne rezultate i postići uspjeh.”
Koja biste poruku voljeli poslati na kraju svima koji budu čitali tekst?
Nijaz Memić: „Pa prije nego kažem koja bi to poruka bila često citiram profesoricu Jasnu Bajraktarević koja kaže “limiti su psihološki, a ne fiziološki, jer granice mogućeg se prvo postavljaju u mentalnom skriptu pa tek onda u tjelesnom”. Iz ovoga citata želim poslati izdvojenu poruku, nema tog nedostatka kojeg volja, upornost i vjera u konačni uspjeh ne mogu nadoknaditi.”
