Slijepa je, ali to Milicu Ćirić nije spriječilo da bude ono što voli. Ona je novinarka, iako djeluje nezamislivo da se neko bez vida, kojim treba da gleda na svijet oko sebe, može posvetiti ovom poslu. Ova tridesetdvogodišnja Novosađanka dokazuje da je to moguće. Njen život, novinarskim rječnikom kazano, demantuje takve desperatne teze, gdje ono što se izgovori kao „ne mogu” češće udara na ono „neću”. U svom radu oslanja se na zvuk, glas i govor, koristi savremene tehnologije i, kako kaže, ne postoji ništa što može da gleda i čita osoba koja vidi, a da to ne može i ona.
Milica korača kroz novinarstvo u kom hljeb ume da bude i gorak i sladak, a ona je u njemu izabrala baš zagorelo parče, ako se tako može reći za crnu hroniku, koja je svjedok surovog i oholog svijeta. Redovno izvještava iz novosadske palate pravde, gdje dok čeka da se vrata sudnice otvore, stoji uz kolege koji je ponekad, ruku podruku, dovedu u zgradu, ali se pored nje ipak najčešće nalazi Rada, žena koja joj je lični asistent.
„Najviše volim crnu hroniku, zbog dinamike i nepredvidivosti. Nikad nije dosadno i uvijek ima posla”, kaže Milica Ćirić, koja se okušala u štampanom novinarstvu, ali kaže da su njene ljubavi TV, onlajn portal i radio. Angažovana je na RTV-u, na vebu, a od marta očekuje radijsku emisiju hronike, želi da uvede i razgovore sa advokatima, tužiocima i sudijama.
Osim toga, kada u Novom Sadu pođe po zlu, šalje priloge kolegi i prijatelju Mašanu Lekiću, od koga je dobila, kaže, mnogo pomoći. Razmišlja i o video ili audio podkastu o drugim temama.
„Pošto će to mnogi pitati, imam govorni program koji mi čita šta god da stisnem, i na laptopu i na telefonu. Aktivno koristim i mogu da čitam novine, knjige, društvene mreže, ’Netfliks’, ’Jutjub’, bilo šta”, navodi. Invaliditet, kako ističe, ne smije da bude prepreka za ostvarenje sna. Ljudi kao što je i ona, napominje, treba više da u javnosti pričaju o tome kako se živi sa invaliditetom, tako da ih svi jasno čuju, pa planira da se više angažuje povodom serije takvih tribina u saradnji sa UNS-om.
„Mislim da se ljudi boje da ostvare svoj san. Odmah kažu da to neće moći. Moj san je novinarstvo. Ne postoji nemoguće, samo je nebo granica. Šta god poželiš, ako se istinski boriš za to, možeš i da ostvariš”, kaže Milica.
Naravno da je sve lakše ako postoji nešto dara i karaktera, a kada je riječ o novinarstvu, to je i otvoren i radoznao duh, ali prije svega, kako kaže ova novinarka, čovjek mora da radi na sebi, a ona to čini.
„Volim da učim jezike, zanimaju me psihologija i joga, treniram plivanje. Učim njemački jezik, a počela sam i turski. Učila sam ruski, završila sam španski, govorim engleski. Volim da saznajem nove stvari. Vrlo je bitno raditi na sebi da bi napredovao u bilo čemu”, navodi Milica.
Njeno obrazovanje je počelo u školi „Dr Milan Petrović” u odjeljenju za slepe, a onda je u sedmom razredu prešla u redovnu školu „Žarko Zrenjanin” i potom završila Karlovačku gimnaziju. Imala je pomoć nastavnika koji su joj lekcije snimali na diktafon i ona ih je tako učila, isto kao i na fakultetu u Beogradu, gde joj je pomagalo udruženja studenata s hendikepom. Pred kraj studija je kupila svoj prvi „ajfon”, kada je saznala da integriše dobar govorni program i da može da čita knjige u elektronskoj formi, pa je tako i spremala ispite. Sada je pri kraju jedne akademije, na smjeru odnosa sa javnošću.
Potreban je jedan remont u centru Novog Sada, gdje taktilna tabla kod katedrale, kako smo čuli od Milice, pokazuje Gradsku kuću tamo gde ona nije: „Dakle, sve je izvrnuto, ništa nije kako bi trebalo da bude.” Pa ti sad vidi…
Izvor: politika.rs
