Vanja Čolić je trenutno zaposlena u Ministarstvu prosvjete i kulture RS, na mjestu više stručne saradnice za inkluziju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama. Rođena je 1981. godine u Banjaluci, a od rođenja boluje od mišićne distrofije, te je cijeli život korisnica kolica. Osnovnu školu je završila u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “dr Miroslav Zotović” u Banjaluci, srednju u Podgorici, te Fakultet političkih nauka – odsjek Novinarstvo u Banjaluci.
„Po završetku srednje škole i povratka u svoj grad, uključila sam se u pokret osoba sa invaliditetom. Nekoliko mjeseci sam volontirala u Udruženju distrofičara Banjaluka, čija sam članica postala po automatizmu, zbog oboljenja koje imam. Od 2001. godine, kada je osnovana Humanitarna organizacija “Partner”, prošla sam zanimljiv put, od volonterke, koordinatorice Sektora za mlade sa invaliditetom, preko portparolke, pa do izvršne direktorice.“
Vanja kaže da je njen invaliditet u određenom smislu obilježio njen život i odredio joj životni put, a sa njim su došli i mnogobrojni izazovi, kako na poslu, tako i u privatnom životu.
“Obzirom da sam vrlo rano postala svjesna svojih sposobnosti, ali i nesposobnosti, svakodnevni život realizujem u skladu s tim. Kao neko ko 99% svakodnevnih podrazumijevanih aktivnosti ne može obaviti samostalno, svaki dan mi je priličan izazov. Ipak, uz podršku porodice, prijatelja, asistentice, radnih kolega, svaki izazov se lako prevaziđe. I kada npr. ne radi lift u zgradi u kojoj radim, taj dan radim od kuće. Za svaku situaciju, postoji alternativno rješenje.“
Dugogdišnje iskustvo i praksa su joj donijeli mnogobrojne projekte i poslove, putem kojih je mogla dati svoj doprinos u poboljšanju uslova u obrazovnom sistemu, za djecu sa poteškoćama u razvoju.
„Kada je u pitanju posao, velikim uspjehom smatram upravo to što sa pozicije na kojoj sam, mogu da utičem da u budućnosti djeca sa invaliditetom, imaju uslove za kvalitetno inkluzivno obrazovanje, kakvo ja nisam imala. Tada nije ni bilo riječi o inkluziji. Provodilo se školovanje djece sa invaliditetom uglavnom u okviru zdravstvenih i specijalnih ustanova, jer redovne škole nisu ispunjavale ni minimalne uslove za djecu sa invaliditetom. Na privatnom planu, mogu reći da smatram uspjehom, to što nastojim da budem dobra kćerka, sestra, tetka. Nisam od onih osoba koje koriste svoju “situaciju” i za svoje eventualne propuste, odgovornost prebacuju na druge. Vrlo dobro sam svjesna kako svojih vrlina, tako i svojih mana, koje nastojim da korigujem svakodnevno.“
Foto Vanja Čolić
Podržava svaki projekat, čiji je cilj postizanje bojih životnih uslova OSI, ali smatra da je neophodno objektivno i realno predstavljanje istih.
„Svaki projekat ili aktivnost koji na realan način prenose priču o osobama sa invaliditetom, itekako mogu da utiču da se popravi njihov položaj u društvu. Nikako nisam za to da se ide u krajnosti kada se npr. osobe sa invaliditetom, predstavljaju kao heroji zato što su uspjele da završe fakultet, zaposle se ili zasnuju svoje porodice. Upravo isticanje i nekada i preuveličavanje naših “uspjeha”, može dovesti do kontraefekta. Ono za šta se mi zalažemo je to da nam se obezbijede jednaki uslovi života, kao i svim drugim ljudima, jer svi imamo ista prava, ali nažalost nemamo jednake mogućnosti.“
Tokom školovanja, osjetila je na sopstvenoj koži sve nedostatke, koji još postoje, kada je u pitanju pomoć u školovanju osobama sa poteškoćama. Zbog toga joj je lakše potpuno se povezati sa poslom, koji radi i ukazati na konkretne probleme, koji se moraju riješiti.
„Osnovnu školu sam završila u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “dr Miroslav Zotović”, a srednju u Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine u Podgorici, a glavni razlog za to je bilo upravo jer ni jedna osnovna, a kasnije ni srednja škola u Banjaluci nije ispunjavala uslove za školovanje učenika sa invaliditetom. Konkretno u mom slučaju, nije postojala škola, bez arhitektonskih barijera. Pored toga, nisu bile razvijene službe podršk,e koje su mi bile potrebne zbog mog invaliditeta. Ipak, bez obzira na sve to, uvijek sam isticala i dobru stranu ovakvog načina obrazovanja. Pored formalnog obrazovanja, stekla sam i onu drugu, životnu školu, kada moraš da se boriš za sebe, kada ti pomažeš drugima (konkretno, u srednjoj školi sam redovno čitala učenicima sa oštećenjem vida, kako bi učili) da bi i oni pomogli tebi, kada mjesec dana živiš sa 10 KM (tada je to ipak bio solidan novac), kada stičeš prijatelje za cijeli život.“
Foto Vanja Čolić
Godinama se trudi stvoriti bolje uslove za školovanje mladima, koji imaju poteškoće u razvoju. Tokom svih ovih godina, napredak je vidljiv, ali postoji još mnogo stvari, koje se moraju poboljšati u budućnosti.
„Ministarstvo prosvjete i kulture od 2004. godine provodi inkluziju u osnovnom vaspitanju i obrazovanju, tako da ne mogu sve što je do sada urađeno, da vežem za moj dolazak na mjesto stručnog saradnika za inkluziju. Ipak, možda je sada situacija malo bolja, uređenija, jednostavnija i za roditelje, škole, nevladine organizacije, kada znaju kome direktno mogu da se obrate po pitanju vaspitanja i obrazovanja djece sa invaliditetom. Takođe, moram naglasiti da moje lično iskustvo, kao i znanje koje imam, igraju veliku ulogu naročito kada je u pitanju donošenje određenih zakonskih rješenja, neophodnih za unapređenje inkluzije. Saradnja i timski rad su i u tom pogledu ključni, jer bez podrške mojih predpostavljenih ništa ne bi moglo da se realizuje, bez obzira koliko bilo dobro zamišljeno.“
U rješavanju postojećih problema, ne postoje priorieti, potrebno je djelovati na sve aspekte i poboljšati sve uslove, kako bi se generalno poboljšao položaj OSI.
„I arhitektonsko prilagođavanje školskih objekata, i obezbijeđivanje asistitvne tehnologije, i angažovanje potrebnih stručnih saradnika, i izrada individualnih obrazovnih programa usklađenih sa potrebama i mogućnostima svakog učenika ponaosob… Sve su to prioriteti. Kao što sam ranije navela, inkluzija je kontinuran proces, zbog toga je bitno da se u njenu realizaciju uključe svi zainteresovani akteri, i donosioci odluka, škole, roditelji, nevladine organizacije, ali i sami učenici.“
Vanja ima 20-godišnje iskustvo u pokretu osoba sa invaliditetom, od toga je 5 godina u Ministarstvu prosvjete i kulture, ali smatra da će tek dati svoj najveći doprinos društvu u godinama koje dolaze.
„Kroz rad u HO “Partner” sam bila jedna od inicijatora pokretanja servisa personalne asisitencije u Gradu Banjaluka, zatim sam učestvovala u zakonskom definisanju stipendiranja studenta sa invaliditetom, pokretanja Centra za pomoć studentima sa invaliditetom na Banjalučkom Univerzitetu. Moj dosadašnji rad u Ministarstvu je obilježilo, to što su asistenti za učenike sa smetnjama u razvoju definisani Zakonom o osonovnom vaspitanju i obrazovanju. Navedenim zakonom je definisano, da svako dijete sa smetnjama kome je nalazom i mišljenjem stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju, preporučena podrška asistenta tokom školovanja, to pravo može i da ostvari putem Ministarstva. Kao što sam navela, sigurna sam da još više mogu da doprinesem razvoju inkluzije, ali i drugih oblasti čije unapređenje je neophodno, kako bi osobama sa invaliditetom bili omogućeni jednaki uslovi života, kao i za osobe bez invaliditeta.“
Foto Vanja Čolić
Najproduktivniji način, koji bi dao najoptimalnije rezultate, u edukovanju društva o osobama sa invaliditetom, podrazumijevao bi njihovo uključivanje u sve aktivnosti, koje imaju veze sa njima.
„Definitivno, uključivanjem samih osoba sa invaliditetom u sve aktivnosti, koje ih se tiču kao aktivne učesnike, postigli bi se najbolji rezultati. Često imamo priliku da vidimo nevladine organizacije, koje se primarno ne bave pitanjima invalidnosti, da dobiju sredstva za realizaciju projekata, čija su tema osobe sa invaliditetom. One se uglavnom angažuju kao gosti na okruglim stolovima ili radionica, kao pasivni posmatrači. Predavači su uglavnom “eksperti,” koji smatraju da im formalno obrazovanje daje kredibilitet da bolje zastupaju osobe sa invaliditetom, od njih samih. Osobe sa invaliditetom trebaju biti uključene u rješavanje svih pitanja koja ih se tiču. Od nivoa lokalne zajednice, do državnog nivoa. Prilikom donošenja zakonskih rješenja, provođenja projekata, izgradnje stambenih ili javnih objekata, saobraćajnica, adaptacija institucija itd. Osobe sa invaliditetom same najbolje znaju, šta im i na koji način treba. Naravno, ne smijemo zaboraviti i osobe sa intelektualnim poteškoćama, koje ne mogu same da se zastupaju. U tom slučaju treba konsultovati njihove staraoce, zakonske zastupnike, kao i organizacije koje ih predstavaljaju.“
Posao kojim se trenutno bavi, donosi joj zadovoljstvo jer joj pruža priliku da konstantno napreduje i nema osjećaj da stagnira, što je u današnje vrijeme neizmjerno bitno. Većinu želja koje je do sada imala je i ostvarila, a vjerujemo da će u istom ritmu nastaviti i u budućnosti.
„Kao osoba koja ima određene godine, na pragu 40-tih sam, mogu reći da sam većinu zacrtanih ciljeva, do sada i ostvarila. Obrazovala sam se onoliko, koliko sam smatrala da treba, imam posao koji mi svaki dan pruža određeni izazov, jer inkluzija nije nešto što može da se završi konačno. To je proces, koji traje kontinuirano. Bosna i Hercegovina treba još mnogo toga da uradi, kako bi rekli da smo svoj djeci, sa ili bez invaliidteta, omogućili jednake uslove za obrazovanje. Naravno, ono što uvijek želim jeste zdravlje za moju porodicu i mene, kao i sve ljude koje poznajem. I ova situacija u kojoj smo se našli zbog pandemije virusa korona nas je nekako, bar se nadam, vratila na pravi put da sagledamo, šta nam treba biti prioritet u životu.“
S druge strane, slobodno vrijeme se trudi provesti produktivno i ispunjeno, uz hobije i drage osobe do kojih joj je najviše stalo. Kako zbog trenutne pandemije, tako i zbog načina na koji današnje društvo funksioniše, Vanja ističe da i ona veliki dio vremena provodi na društvenim mrežama.
„U posljednje vrijeme društvene mreže mi oduzimaju dosta slobodnog vremena, pa mogu reći da mi je to trenutno hobi broj 1. Naravno, čitanje knjiga, muzika, druženje sa prijateljima su neizostavne stvari.“
Vanjina poruka svima je da moraju vjerovati u sebe, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze.
„Svi smo u nečemu dobri, malo ili gotovo niko je dobar baš u svemu. Sve je stvar ličnog doživljaja sebe. Nikada ne odustajte od svojih ciljeva, ma koliko teški bili putevi, koji vode do njihovog ostvarenja.“
