8. mart je običan dan ispunjen borbama, kao i svi ostali, a ako ga posmatramo kroz kontekst vezan za borbu za ravnopravnost i jednaka prava, višestruko je važan, i tu vidimo da smo se mnogo udaljili od toga.
Govori ovo za “Novosti“ Jovana Džever, magistrica psihologije i akreditovana KBT&REBT psihoterapeutkinja, višegodišnja aktivistica za prava osoba sa invaliditetom, koja objašnjava da se suština ovog dana značajnog po mnogo čemu za žene, pomalo promijenila.
“Čini mi se da se pretvorio u paradu dijeljenja poklona, a zapravo je suština znatno drugačija. Uostalom, imamo i preostalih 364 dana u godini da budemo dobri jedni prema drugima i da iskazujemo ljubav, saosjećanje i poštovanje. Osmi mart treba obilježavati kako bi se ukazalo na sve ono što treba popraviti i dostići kako bi žene imale dostojanstven tretman i mogućnost za ostvarivanje prava i ravnopravnu participaciju u društvu”, kazuje Jovana i objašnjava da se u brobi za ženska prava napredovalo, ali da je to daleko od dovoljnog i poželjnog.
“Dok god imamo ijednu ženu koja pati, koja je izložena nasilju, mobingu, koja je na bilo koji način diskriminisana zbog toga što je žena, ne možemo govoriti o tome da je dobro i dovoljno. A u našem društvu ima puno problema i žene definitivno moraju biti glasnije u ostvarivanju svojih prava. Ono što mi je nekako posebno razočaravajuće jeste da postoje žene na tržištu rada koje znaju biti znatno surovije prema drugim ženama nego pripadnici muškog pola i to je važan alarm”, ističe Jovana.
Govoreći o položaju žena sa invaliditeom na tržištu rada, ističe da su one dvostruke diskriminisane, po pitanju samog invaliditeta a onda i po tome što su žene.
“Žene sa invaliditetom često rade poslove koji su ispod njihovih kvalifikacija, rijetko kada su na određenim važnim funkcijama ili mjestima odlučivanja bez obzira na to koliko njihove kvalifikacije i sposobnosti bile velike. Imamo nekoliko svijetlih primjera koji daju nadu u bolju budućnost, ali ja se iskreno nadam da neće na tome ostati i da će i druga lica sa invaliditetom dobiti priliku da rade u skladu sa svojim kvalifikacijama i sposobnostima”, govori Jovana i naglašava da djeluje da su predrasude toliko velike da često lica sa invaliditetom ne mogu dobiti priliku da rade i da iskažu svoje sposobnosti, a podaci iz prakse govore da su zaposlena lica sa invaliditetom vrlo pouzdana, odgovorna, savjesna i sa najmanjim brojem dana utrošenih na bolovanje.
Pričajući o tome koliko se zaista poštuju zakonske regulative, vezano za zapošljavanje ljudi sa inavliditetom, Jovana poručuje da Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i i zapošljavanju invalida (član 16) nalaže da svi organi državne uprave, lokalne uprave, javne službe i sl. su dužne da na odgovarajućem radnom mjestu na svakih 16 zaposlenih zaposle jednu osobu sa invaliditetom, međutim, Jovana navodi da nijedan državni organ ne ispunjava u potpunosti ovaj član zakona.
“Iako djeluje da je zakon na strani lica sa invaliditetom u smislu podržavanja zapošljavanja, kazne za neispunjavanje ovog propisa su mizerne i onda se poslodavci uslijed neznanja, prerasuda ili čega već radije odlučuju za plaćanje ‘kazni’ jer im to djeluje kao jednostavnija varijanta koja opet značajno uskraćuje realizaciju jednog od osnovnih ljudskih prava tj. prava na rad kod populacije lica sa invaliditetom”, poručuje psihologinja i pojašanjava koliko su zapravo radna mjesta prilagođena licima sa invaliditetom, i koliko se radi na tome:
“Zavisi koja je vrsta invaliditeta u pitanju. Noviji zakonski propisi su usklađeni sa određenim međunarodnim aktima pa su novije zgrade arhitektonski prilagođene. Sa starom gradnjom je prisutan problem, međutim, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida daje određena nepovratna sredstva za adaptaciju radnog mjesta poslodavcima koji zaposle osobu sa invaliditetom. Tako da, sve prepreke i izazovi se mogu riješiti ukoliko postoji dobra volja i plemenitost”, navodi Jovana.
Jovana nam je za kraj kazala koju bi promjenu voljela da vidi u pogledu prava žena sa invalidetom i koja je njena poruka ženema.
“Voljela bih da su ljudi malo više humaniji, da se ne daju tako lako zavarati spoljašnjošću i da se lica sa invaliditetom posmatraju kroz prizmu svojih sposobnosti a ne kroz određena ograničenja koja su prisutna”, poručuje ona i dodaje:
“Poruka ženama jeste da budu svjesne koliko su snažne i moćne i da znaju šta žele i da ne pristaju na manje od toga”, zaključuje Jovana Džever.
Izvor: vecernjenovosti.ba
