Jadranka Ružičić je diplomirana socijalna radnica iz Prijedora. Slabovida je od rođenja, sa oštećenjem vida od 90%, što je ne sprečava da živi život, kao i svi drugi ljudi. Jadranka je nezaposlena i akivno traži posao već dvije godine, odnosno od kada je odradila pripravničko-volonterski staž i položila stručni ispit. Iako trenutno nema posao, njeni dani su ispunjeni mnogobrojnim volonterskim akcijama. Aktivistkinja je u pokretu osoba sa invaliditetom 14 godina i borac za prava osoba sa invaliditetom, kao i prava žena sa invaliditetom.
Socijalni rad je diplomirala na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu u Banjaluci, dok je osnovnu i srednju školu završila u Prijedoru.
„Prvo sam upisala Tehnološki fakultet u Banjaluci i tada prvi put na svojoj koži osjetila diskriminaciju, prepreke i poniženje, koji su proistekli zbog mog invaliditeta. Naime, jedna asistentica na drugoj godini studija, mi je onemogućila završetak semestra, jer eto „nemam treću ruku da držim povećalo (lupu) dok titriram“. Tako sam postala prvi i jedini student banjalučkog Univerziteta, kojem je onemogućeno da nastavi studije. Ali to me nije spriječilo da upišem drugi fakultet i dobijem zvanje diplomirane socijalne radnice.“
Njen trenutno jedini i najpoželjniji, ali još uvijek neostvaren san, je zaposlenje.
„Težim ka tome i trudim se na sve načine da ostvarim svoj cilj, ali nažalost, nije do mene. Nadležni do sada nisu imali razumijevanja, niti su pružili podršku po ovom pitanju. Odnosno jesu – kada su mi „dozvolili“ da odradim godinu dana pripravničkog staža, ali volonterski, bez ikakve novčane naknade. Evo, do danas nisam ostvarila svoj san za koji sam se školovala i uložila sve napore i resurse. Trenutno “ponovo” imam obećanja, ali obzirom na dosadašnje iskustvo, obećanjima ovog tipa mnogo ne vjerujem.”
Dok se ova želja ne ostvari, Jadranka je potpuno posvećena pomaganju drugima, a sigurno je da će se tim nastaviti baviti i nakon što dobije posao.
„Obzirom da sam nezaposlena, trudim se biti što više aktivna i korisno ispunjavati svoj život. Aktivna sam u pet, šest nevladinih organizacija na području Prijedora i Banjaluke, koje se bave pitanjem i unapređenjem prava osoba sa invaliditetom. Dio sam projekta „Različiti, ali ravnopravni“, gdje sam stekla certifikat za voditelja grupe uzajamne podrške, te sam u Prijedoru oformila jednu grupu osoba sa invaliditetom sa kojom povremeno radim. U ovo doba epidemije, volonterski pomažem tri starije osobe kojima je pomoć potrebna, ali i dalje iniciram sastanke u cilju mog zaposlenja.“
Foto Jadranka Ružičić
U nevladinom sektoru i pokretu osoba sa invaliditetom je preko 14 godina. Učestvovala je u raznim i brojnim edukacijama, seminarima, aktivnostima u pet organizacija, koje se bave problemima i pravima osoba sa invaliditetom.
“Osim što sam članica skupština, potpredsjednica “Udruženja slijepih Prijedor”, trenutno sam i voditeljka grupe za uzajamnu podršku u okviru projekta “Zajednica različitih, ali ravnopravnih građana” koju u partnerstvu implemeniraju Udruženje amputiraca “Udas”i Helsinški parlament udruženja građana Banjaluka, a koji finansira Evropska Unija. Takođe, u okviru istog projekta, nedavno sam bila koordinatorka i učestvovala u istraživanju, gdje je rađena analiza o seksualnosti žena sa invaliditetom.”
Toliko iskustvo u ovoj sferi, kao i lično iskustvo, dali su joj realan uvid u probleme i poteškoće sa kojima se suočavaju OSI. Istovremeno, kompetentna je da uporedi i vidi koliki je napredak ostvaren proteklih 15 godina.
“Posmatrajući stanje i položaj osoba sa invaliditetom u vremenu mojih početaka aktivizma u odnosu na trenutno stanje, vidljivi su veliki pomaci, mada ima još mnogo da se radi u ovoj oblasti. Unapređena su prava iz oblasti socijalne zaštite, uvedeni su razni vidovi pružanja usluga (za sada samo u Banjaluci) – poput personalne asistencije, koja je osnov za samostalan život, usluge prevoza, smanjen je broj arhitektonskih barijera, uvedeno je inkluzivno osnovno obrazovanje, neke od visokoškolskih ustanova su prilagođene studentima sa invaliditetom. Međutim, ima mnogo oblasti života i funkcionisanja, koje još nisu prilagođene i riješene, na kojima se trenutno ili se u budućnosti planira inicirati, kako na lokalnim, tako i na republičkim nivoima.”
Ono na šta je najviše ponosna su diploma u koju je uložila mnogo napora i energije, kao i položen stručni ispit.
„Radom u Centru za socijalni rad Prijedor, uvidjela sam realnu i stvarnu sliku svog poziva i tada, u pravom smislu te riječi, uvidjela koliko ja u stvari volim ovo zanimanje, struku, koliko je jako osjećanje kada možeš nekome pomoći, koliko sam empatična (a do tada nisam znala da jesam) i kolikom srećom mene ispuni radni dan – osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva i korisnosti.“
Jadrankin karakter i ličnost su definitivno još jedan dokaz, da su sreća i uspjeh isključivo stanje uma.
„Zadovoljstvom me ispunjava činjenica da mi ništa ne može „izmaknuti“, sve što počnem i završim, kada zacrtam cilj – pronalazim način da ga i ostvarim. Najveći uspjeh je moj suprug, odnosno što sam imala sreću, da kraj sebe imam najdivniju osobu, i ponosim se time. A najviše u životu sam se bojala samoće…“
Malo slobodnog vremena što ima, voli provesti na društvenim mrežama, te pratiti portrale i biti u toku sa društvenim dešavanjima. Najviše se voli opustiti uz društvenu igru jamb. Zadovoljstvo joj je učestovati u projektima, kojima je cilj bolji položaj osoba sa invaliditetom u društvu.
„Svaki projekat i aktivnosti, koje se tiču osoba sa invaliditetom su veoma korisni za ovu populaciju društva. Naime, kroz svaku aktivnost raznih udruženja i organizacija, unapređuju se i promovišu prava osoba sa invaliditetom, kako kolektivna, tako i individualna. Projekat „Heroji među nama“ je fantastična ideja, jer osobe sa invaliditetom pojedinačno imaju priliku da se oglase, promovišu svoje sposobnosti, iznesu stavove, razbiju predrasude govoreći o suočavanju sa barijerama. Projekat je prilika i način da se više i bolje, okolina upozna sa pojedincima, kojima invaliditet nije prepreka za svakodnevno, normalno funkcionisanje i dokazivanje, da nismo „drugačiji“ od drugih.“
Najveća podrška u životu su joj članovi porodice, od kojih ima nesebičnu i neograničenu podršku u svim segmentima života. Takođe, vjetar u leđa su joj njena neopisiva upornost i tvrdoglavost, koji su je doveli gdje je i napravili od nje osobu, kakva je danas. Frustriraju je nepravda, nemoć da nešto postigne i to je pokreće da zadovolji sve ono što je tišti.
„Svakodnevno sam mobilna, ali moj najveći izazov su stepenice i nepoznati tereni (mjesta gdje ranije nisam bila). Kada trebam ići u „nepoznato“ tada sa sobom vodim nekoga od članova parodice, kako bi mi pomogli (jer iako smo uspjeli dobiti podršku gradske uprave, zbog trenutne situacije usluga personalne asistencije, još nije počela). Kada se samostalno krećem, imam neke svoje metode „opipavanja“ terena.“
Ispunjenost i unutrašnji mir koji Jadranka ima, čini nam se da sve probleme sa kojima se susreće, bacaju u drugi plan.
“Realno, ne dozvoljavam da me invaliditet mnogo sputava u životu, ali poteškoća ima mnogo. Međutim, često sebi kažem – dobro je i ovako. Koliko kroz život, toliko i kroz stručno osposobljavanje i aktivizam, neopisivo mi je drago što, osim samoj sebi, mogu pomoći i drugim osobama sa invaliditetom i u društvenoj zajednici, dati svoj doprinos. Ne znam, ali vjerovatno, da nemam invaliditet, ne bih bila ovoliko borbena, ne bih saosjećala sa drugima, ne bih se ovoliko zalagala, možda bih bila sebičnija, samoživa, ovako vrlo često ispred sebe stavljam druge, kojima je moja pomoć potrebna. Za život u današnjem sistemu i vremenu, važan je optimizam, pozitivna energija i ljubav – volite ljude i svoje okruženje.”
Dosadašnji aktivizam bi zasigurno bio još veći u oblasti socijalne zaštite i drugim oblastima socijalnog rada, kada bih se zaposlila, jer bih tada imala priliku pomagati i pružati podršku i drugim društveno marginalizovanim grupama i pojedincima.
Za edukaciju društva o životu i funkcionisanju osoba sa invaliditetom, smatra da ključnu ulogu imaju mediji i online portali, jer su najdostupniji i najpraćeniji. Pored toga, mišljenja je i da bi OSI trebale težiti nekoj vrsti “samopromocije”, jer niko osim njih samih, ne može iznijeti pravu sliku realnosti njihovog bitisanja.
“U što većoj mjeri uključivati i angažovati osobe sa invaliditetom u sve društvene aktivnosti. Na taj način ćemo biti vidljiviji, razbijati predrasude da možemo manje od drugih, da vrijedimo jednako kao i drugi članovi društvene zajednice, da smo ravnopravni. Najbitniji su ljudskost, solidarnost, empatija i razumijevanje. Ne treba ljude gledati drugim očima, samo zato što imaju drugačije potreve. Predrasude i izbjegavanje, nikome nisu prijatni. Život je nepredvidiv i niko ne zna šta ga čeka u sljedećem trenutku i svakom od nas se mogu desiti nezgode.”
